Danas Isus svečano ulazi u Jeruzalem, grad simbol židovstva i njegovo središte. Isus tako ulazi u samo srce Židovskog naroda i Židovske religije.
Narod ga razdragano i radosno dočekuje poklicima "Hosana!"; mašući mu maslinovim grančicama. Gledajući taj prizor, odmah bi pomislili o velikoj privrženosti naroda svom vjerskom vođi. No ta je privrženost kratko trajala, tek nekoliko dana. Poslje toga taj isti narod vikat će "Raspni ga, raspni!" Zašto i kako je to moguće? Narod je naime očekivao da će se Isus okruniti za židovskog kralja obećanog od Boga, te ih osloboditi od osvajača Rimljana. Kad se to nije dogodilo, razočarani Izraelci odbacili su svog netom prihvaćenog vjerskog vođu koji je još samo prije koji dan tako slavno uzašao u Jeruzalem. Možda ćemo se olako zgroziti nad tim postupkom Židova i ne misleći da pritom često upadamo u slične životne zamke.
Zar i mi ne očekujemo od Boga da ispunjava naše želje? Upise u ovu ili onu školu, fakultet, da nam nađe posao, da dođemo do stana ili kuće, da dobijemo zdravlje, da dijete bude dobar đak i mnoge, mnoge slične želje. Zašto ne? Da, sve je to u redu, ali ako se zadržimo samo na tim molitvama zar nismo poput Židova koji su također s pravom od Boga očekivali slobodu svoje domovine i naroda? No, poput njih, i mi se često zadržimo samo na tim željama za koje i molimo očekujući ispunjenje i pomoć Božju. No, i Židovi i mi imamo savez s Bogom, a savez obavezuje obje strane.
Stoga nas Isus ući: "Molite, odnosno čeznite svim srcem svojim najprije za Kraljevstvom nebeskim, a ostalo će vam se nadodati." Mi naprotiv, čeznemo najprije za radostima ovoga života, za njih molimo, a Boga i nebesko zaboravljamo prvo u srcu, a potom i u životu. I Židovi su s pravom očekivali pomoć od Boga saveznika za slobodu domovine, no od prevelike revnosti za zemaljsku domovinu odbacili su nebesku. Tražeći prvo sreću u ovome životu i mi često zaboravljamo i odbacujemo nebesku sreću.
Post je objavljen 20.03.2005. u 07:22 sati.