Uvek se radovao slučajnom susretu s parom iz stana iznad njegovog. Malo je njih među kojima se osećala tolika bliskost i pažnja. Sada je shvatao kako izgled može da prevari. Zvuk tupog udarca se jasno čuo iz stana broj 39. Vika i ženski glas su izazivali jezu. Opet je bio u dilemi: pozvati policiju ili staviti glavu u jastuke i praviti se da zvuci ne postoje.
...
U stanu broj 33, ispod njegovog, stanovala je baka Marija. Svakog jutra u isto vreme, radosno je odlazila na železničku stanicu. Jednom prilikom, mu je pokazala snop požutelih, uredno uvezanih pisama. Mala satenska traka držala je godine ljubavi ispisane rukom bake Marije i njenog Milana. Dugo već nije znala ništa o njemu ali je i dalje svakog jutra dočekivala vozove, nadajući se da je baš u jednom od njih, on.
...
Bolela ga je njihova tuga i sopstvena nemoć da nešto promeni, da im pomogne. Želeo je da prestanu svi udarci iz stana broj 39, želeo je da prestanu sva uzaludna čekanja i suze iz stana broj 33... Želeo je da nikada nije ni saznao za njih.
...
Tog jutra je rešio da ipak nešto uradi. Popeo se na sprat iznad i pokucao na vrata.
"Dobar dan, verovatno tražite mog supruga, na poslu je."
Uvek, kada bi je sreo, pitao se kako je uspevala da sakrije sav pakao kroz koji prolazi.
"Izvinite, hteo sam da proverim da li ste dobro.." Zbunjeno je stajao, nemogavši da se seti nijedne pametne rečenice. Uhvatio je sopstveni pogled kako traži tragove njegovog nasilja.
"Zašto ne bih bila dobro?"
Iznenadila ga je dobro odglumljenim raspoloženjem.
"Ako vam nešto zatreba slobodno mi se obratite." Brzo je izgovorio i okrenuo se da bi izbegao njen pogled. Nije želeo da joj bude neprijatno. Dovoljno je rekao, sada zna da mu može zatražiti pomoć. Ohrabren i zadovoljan sobom što je učinio nešto, otišao je kod bake Marije. Ljubazna gospođa ga je uslužila mirisnim kolačima i kafom u porculanskim šoljicama kakve nije video godinama.
"Izvinite što se mešam ali povodom vaše priče o gospodinu Milanu hteo sam da vam kažem nešto. Znam da vam zvuči surovo ali vi i ne znate da li je on živ, ni gde je sada. Ne bih da vam ubijam nadu ali bolje bi bilo da vreme koje provodite u čekanju posvetite nekim drugim stvarima koje će vas učiniti srećnijom. Eto rekao sam..."
Baka se trgla i oštro ga je pogledala.
"Sinko, ti očigledno ne znaš šta je ljubav. Moj Milan će sigurno doći jednog dana, znam ga ja. To ti je onaj što i sa crnim vragom flertuje ali uvek dodje onoj koju voli. Doći će on..." zastala je kao da samu sebe ubeđuje. Znao je da su njegove reči doprle do nje. Bio je ponosan na sebe što tog dana nije samo nemo gledao u tuđu bol.
...
Od tada se više nije čula buka iz stana iznad njegovog, baku Mariju je sreo samo još jednom kako odlazi na železničku stanicu.
Jednog jutra je gospođa iz stana broj 39 pozvonila na njegova vrata.
"Dobar dan" Započela je svoj monolog, sa uobičajenim osmehom koji mu je uvek izgledao neobično iskren.
"Tek posle vaše posete, shvatila sam da ... Pre par meseci smo dobili malog psa koji obožava da se igra sa ping pong lopticom. Izvinite ako smo bili previše bučni. Znate, on je toliko sladak da ne mogu prestati da se smejem kada ga vidim kako trčkara. Mogu da zamislim kako to odzvanja noću. Nadam se da vam više nećemo smetati."
Sada je on bio zatečen.
"Ne, ne slobodno se igrajte, ne smeta mi... Izgleda da sam ja nešto pogrešio."
"Hvala komšija i lepo od vas što toliko brinete o drugima" Opet se nasmejala kao da se suzdržava da ne prasne u smeh. Stajao je na vratima i gledao za njom.
Sledećeg dana je sreo baku Mariju. Prišla mu je i šapnula: "Došao je"
"Ko je došao?"
"Pa moj Milan" pogledala ga je začuđeno. Iz njenog stana je izašao stariji gospodin i nežno je zagrlio. Gledao ih je zbunjeno. Baka Marija mu je prišla i opet šapnula: "A šta bih da nisam imala nadu? Ovako sam se radovala svakom jutru."
Potapšala ga je po ramenu i otišla ka svom Milanu.
...
U stanu broj 39 se čuo smeh i udaranje ping pong loptice o pod. Iz stana broj 33 su mirisali kolači bake Marije.
Tog dana se osećao usamljenijim nego ikada. Shvatao je polako da je jedini stan u kome je bila potrebna pomoć u stvari njegov. U ušima su mu odzvanjale reči bake Marije:
"Divno je što nisi slep i nem na tuđu nevolju. Loše je ne biti hrabar i suočiti se sa sopstvenom..."
Post je objavljen 20.03.2005. u 23:59 sati.