Neki dan sam doživjela nešto što nikad nisam doživjela u životu, a nisam nikada ni pomislila da bih to mogla doživjeti. Nije sad bitno to što sam doživjela već osjećaji i razmišljanja koje je taj događaj u meni pokrenuo.
Što mislim o sebi?
Mislim da sam izuzetno inteligentna osoba.
Mislim da sam dosta dobra u poslu koji obavljam obzirom da ga ne radim iz ljubavi nego zato što nešto u životu moram raditi, a sumnjam da bih tako dobra bila u umjetnosti da bih od nje mogla živjeti. Zato je samo volim i više gledam nego što radim.
Znam da živim prosječan život i to me muči, trenutno, jer ne želim biti prosječna. A što više o tome razmišljam, to samu sebe doživljavam prosječnije. I to mi ide na živce.
Znam da izgledam prosječno. Imam previše kila i previše celulita. Ošišala sam svoju divnu dugu plavu kosu i sad imam slatku kratku plavu frizuru. Oči su još uvijek hvala Bogu predivno plave.
Nakon ovog događaja sjetila sam se razgovora sa svojom kolegicom od prije par godina.
I ona je inteligentna. I u nekim stvarima samo se "našle". If you know what I mean.
Rekla je tada, prije par godina, jednu zanimljivu stvar:
"Da izgledam jako dobro, ono, da sam zgodna, mislim da bih bila užasno prepotentna i nigdje mi ne bi bilo kraja."
Često se sjetim tih njenih riječi i često pomislim kako su istinite, i kako vrijede i za mene.
U stvarima u kojima sam dobra, ni na tren ne dam pomisliti drugim ljudima da nisam dobra, i nisam skromna. Ono što radim dobro - radim zaista dobro i ponosna sam na to.
Čemu lažna skromnost.
Ovaj događaj od neki dan dao mi je misliti jesam li nesretna što ne izgledam dobro ili nisam.
Opet, dalo mi je nadu da i mi koji izgledamo prosječno, ponekada možemo izgledati odlično.
Makar samo na trenutak.
Post je objavljen 19.03.2005. u 23:46 sati.