Neko je jednom izjavio-čudni su putevi tvoji!(misleći pritom na mene). Nema to sad veze s ovom pričom, al eto kad sam već dobila inspiraciju! Al kad malko bolje promislim možda i ima…hm… Imam neku teoriju da je život-krug! Da šta god napravimo, gdje god bili opet ćemo se naći tamo, slučajno ili namjerno…kako sad to?! Ne znam kako bih vam moja malenkost mogla pojasniti tu glupost koja se nalazi u mojoj glavi. A probat ću…ljubav na primjer, imaš nekoga, nije važno kada, nije važno koliko dugo…i dođe kraj, jer svemu dođe kraj, nema vječnosti, ne postoji zauvijek, nema beskraja…i misliš da ćeš patit vječno, izgubiš svaku nadu da će se vratiti to što si imao, iste osobe, isto mjesto, isto vrijeme. I prođu tako godine, polako zaboravljaš što je bilo…i onda, odjednom, kao da si opet na početku. Sretneš nekoga, neko nešto kaže, napravi i evo…opet isti ljudi, isto mjesto, isto vrijeme. Opet ista patnja, opet ista bol…sve si to već proživio i proživljavaš opet. I to ne jednom, tako je stalno…uvijek se vraća nešto što je bilo..kao deja vu! Razmišljam, što bi bilo kad bi mi prva prava ljubav bila i zadnja…da, bilo bi to lijepo, ali mislim da smo tada bili premladi za razmišljanje o tame da li ćemo si biti i zadnja. A sada, sada bi se već dalo o tome razmišljati i razgovarati…ali još nismo došli na tu temu!
Dakle…ovaj, je dečko moja prva, onako prava ljubav, za koju smo mislili da nikad neće prestati…bili smo u pravu!
Oprostit čete što će ovaj post biti nešto duži, ali ovaj dečko nije vrijedan samo spomena!
Upoznali smo se slučajno, kad bolje pogledam…sve što mi se dogodilo, dogodilo se slučajno! Da li sam i nastala slučajno?!
Ja i frendica sjedile smo na jednom zidiću u starom dijelu grada. Prolazila su neka dva dečka i nešto nam dobacila, a ja ko ja odmah uzvratila i tako smo započeli neki razgovori pozvali su nas da odemo s njima do njihove ekipe, koja je bila otprilike 20 koraka udaljena od mjesta gdje smo mi sjedile. Njih otprilike 6 je sjedilo na 2 klupice i cugalo, među njima i on, i baš tada mu je bio rođendan, mislim cugali su povodom njegovog rođendana. On je bio visok crni dečko, faca među svojima, točno godinu i mjesec dana mlađi od mene, ali je po stavovima, ponašanju i razmišljanjima bio daleko ispred svojih vršnjaka. Sjećam se, bi je to 2.3, subota, bilo je dosta toplo za taj dio godine, imao je na sebi dres, neki košarkaški, ne sjećam se točno koje boje, al da njega pitate, reko bi vam. Zna točno kako smo bili obučeni i on i ja. Znam da su me on i njegov frend Stipe pratili na tramvaj, dok smo čekali tramvaj kupovao je pljuge na kiosku i kupio mi je kaugumu, još uvijek imam omot… razmijenili smo brojeve mobitela, ali nismo ni slutili da bi moglo biti išta. Čuli smo se svaki dan i pričali po 2-3 sata, stvarno smo se super poznali. Ne bih sad razvlačila na dugo i široko kaj smo sve proživjeli, al mogu reći da mi je ta veza bila ono što sam uvijek htjela imati, ono što svatko želi imati. Ali to nisam shvaćala, bila sam dijete i sve mi je to bilo nekako….dječje, mislila sam samo na sebe, a sad mi je žao…jer sam ga zbog tog i ostavila, zbog svoje pohlepe. I žao mi je što sam shvatila onu Voltairovu "velike boli plod su naše neobuzdane požude" Htjela sam imati sve i svakog, pa i njega, istovremeno, ali sam bila dovoljno razumna da shvatim da bi neko zbog toga mogao jako patiti. I ovako smo, oboje, ali…puno puta sam se pitala, što bi bilo da ga nisam ostavila, bi li još bili skupa?? Možda, vjerojatno… da smo se bar kasnije sreli!!
Čudo je to što se ja uopće ne sjećam našeg prvog poljupca, gdje je bio i kada, ne znam… i zbog tog mi je beskrajno žao!
Nedavno mu je bio rođendan i esemesala sam mu ovo…»laž je da nikad ne preboliš nekog tko te ostavi, jer kad prestaneš voljet sve se to brzo zaboravi, laž je da preduge su noći kad si napušten i sam, evo godine su prošle, a ja o tebi ne razmišljam. Samo ponekad na tvoj rođendan ja osjetim da nemam nikog. Laž je da živjeti nećeš moći, sve su to lažne zablude, uvijek će nova ljubav doći, vrijeme i stari prijatelji. Kad me pitaju za tebe više mi glas ne zadrhti…samo ponekad na tvoj rođendan! » to ga je ostavilo bez daha… i jako mi je drago što on razmišlja na isti način ko ja…a to je uvijek tako bilo!
Naš odonos danas, i svih ovih godina koje su prošle, je jednostavno…nemam pravu riječ! Ostali smo jako, jako dobri i još uvijek si možemo apsolutno sve reći…kao nekada! Jedino što još mogu reći je…."žao mi je što nismo pokisnuli zajedno!" BROJ 10 – Marko A.(04.03.2002-02.07.2002)
Post je objavljen 19.03.2005. u 03:40 sati.