Noc se tiho iskrala iz moje sobe, ne probudivsi me svojim sitnim koracima, a jutro je rastopilo komadice tame koji su se jos hvatala za zidove. Probudila me mekana svjetlost koja je nadirala kroz procjep na zajesi, i polako ispunjavala moj pogled. Promeskoljio sam se, zarobljen u plahtama, topla lijenost me svojim cvrstim zagrljajem sprijecavala da ustanem. Poznati miris na mojim plahtama dao mi je do znanja da koraci koje sam sanjao nije prosula umiruca noc, vec ona, na odlasku. Znam, nocas me obukla u svilu svojih dodira, napojila svojim poljupcima, i uspavala mirisom svoje koze... Ipak sam se probudio zedan, ne kao covjek, vec zedan kao casa koja zjapi prazna. Ostalo je samo njen miris i tragovi njenog trnja na mojoj kozi... Da, ona je nalik na cvijet. Zaklopio sam oci, i ceznutljivo zario glavu u jastuk, upijajuci jedino sto je ostalo, njen miris. Prsti su mi bili prazni, u takovom stanju podsjecali su me na moje srce, jer su treperili. Podsmjehnuo sam se sam sebi: "Ljubav za jednokratnu upotrebu, potrebno je samo podgrijati i posluziti toplo, ukrasiti po zelji, ambalaza je biorazgradiva..." Da, ambalaza je biorazgradiva, sto vise, pocistila se sama od sebe... Premotao sam san i stisnuo "play"...
Cvjetovi su lijepi, zato sto su prolazni.
Post je objavljen 18.03.2005. u 18:49 sati.