Danas sam opet bio na plivanju. Ne znam da li je samo to meni tako poznat osjećaj, ali pod vodom se osjećam bolje nego na kopnu. Ne, nije pravi izraz bolje. Mislim, kao da tamo pripadam, kao da sam doma. Lebdenje kroz vodu je poput leta ptice zrakom samo što se ne moraš brinuti da ćeš ikada pasti. Kako prica jedri vjerom, tako i ja pod vodom letim morskom srujom. E to je sloboda. Katkada me frustrira fizička ograničenost na samo koju minutu pod vodom. Istina da sam ja to pomaknuo koliko mogao, mogu roniti i do 100 metara u dalj (istina da mi je trebalo 13 godina da to postigenem), ali nikad nije dosta. Ronjenje sa bocama, perajama i dodatnom opremom ne daje pravi osjećaj. Tu se osjeća tehnologija. Nema one slobode u prirodnom pokretu, slobodi i pokretljivosti. Bazen je tu samo alternativna zamjena za more koje se ne može ničime zamijeniti. Ipak i mi smo potekli iz mora. I kao završetak priče, sad kada sam došao doma, naletio sam na kraj filma "Duboko modro more". Tu su riječi suvišne.
Ostavljam vas sa dubokim mislima zaronjenim u veliko plavetnilo.
Post je objavljen 18.03.2005. u 08:39 sati.