Čitam jučer da je umrla beba, 11 mjesečna djevojčica iz okolice Zaboka od meningokokne sepse. Prije toga još jedna beba iz Sinja, pa 14-godišnjak iz Siska, pa teta iz zagrebačkog vrtića. Na poslu sam, naravno. Želudac mi se zgrči pri pomisli na sav jad, očaj i tugu koju zasigurno sjećaju roditelji. Pomišljam na moje pilence, 19 mjeseci gledam u te nebesko plave očice, uživam u njemu, svima koji me mogu (ili dečkima na poslu koji silom prilika moraju – ja sam šef) slušati pričam o njegovim forama, dostignućima, prvim riječima... Ma prava mama-kvočka. A onaj drugi, koji je u stvari prvi. Moje smeđeoko veliko zlato, koje me zivka u ured u prosjeku svakih 27,5 minuta, koji me dovodi do ludila zbog svoje zaboravljivosti, prkošljivosti, zbog predugačkog jezika, a svaki put na informacijama u školi od učitelja slušam istu priču: pametan i zločest – s naglaskom na zločest..A kad se samo sjetim kako me panika hvatala kad kao mali nije htio pričati. Prve nazovi-rečenice su mu sa 2 i pol godine bile: knta ta ta..( Kiša pada), a ja u transu od sreće – moj prvorođenac nije mutav!!! A sad – ne prestaje pričati čak ni kad spava – priča u snu ( na mamu). I sad ga obilazim po noći da provjerim je li pokriven, poljubim ga ( kad je budan obavezno mi kaže: fuuuj). Treba uskoro ići na operaciju – vađenje krajnika, ništa strašno. MA KAKO NIŠTA STRAŠNO! Uspavat će ga, tko zna hoće li to sve dobro završiti. Poslijeoperativne komplikacije su vrlo rijetke, tko zna kako će podnijeti to da ne smije govoriti. Koliko sjećanja, uspomena, šala, bolovanja, Božića, Uskrsa, rođendana, šetnji, padova, osmjeha i zagrljaja u tako malo godina. I sad, ne mogu zamisliti da mi to oduzme bilo tko, a kamoli neka šugava bakterija. A događa se, ne u Indiji ili Albaniji, nego tu, na parsto kilometara od mene. I ne može se bogznašta napraviti, osim onog što i inače radimo – moliti Boga da nas to zaobiđe.
I da, voljeti ih jako, grliti i ljubiti ih bez nekog posebnog razloga, voditi u šetnju iako bi radije izvaljeni buljili u tv, peći palačinke, iako bi trebali kuhati zdrava variva, loviti se po dnevnom boravku umjesto prati prozore, slušati zašto je netko u razredu istukao nekog, umjesto slušati zašto su odgođeni pregovori s EU. Nije uvijek lako, ali je divno.
A kako oni vole, to je neopisivo. Ipak, prvorođenac je nedavno morao napisati nešto na temu LJUBAV. Pa evo: