Ovo je krenulo kao samo neke misli nabacane na papir, kao neki okvir za nešto jednom možda ali vidim da nakon nekoliko mjeseci ipak funkcionira. Pa neka je:
Slušam tu muziku i vidim je naravno kao sekvence filma
u filmu on u ponešto neuobičajenoj ulozi
ostaje mu samo onaj hijenski smješak
nema igre rukama i hvatanja za prsa
oči su mu drugačije
kao luđak na trapezu
Ali evo čim ga spomenem
ne mogu se oteti potrebi da pišem dalje
o načinu kočenja vilice
o tome kako zavlači vrhove prstiju pod košulju
Sebe bih dala za stih za rečenicu
Crno bijele fotografije pokreta
veliki kontrasti i sitne geste
očaj u pramenu kose nad čelom
sigurnost u načinu na koji mi uzima čašu
bojim se i gledati
obožavam slušati
Jedne očaravajuće večeri kaže
i preživi
a toliko su ga puta ubili
i dojmljivo je visio na križu
Slušala sam pažljivo svaki ton
udarala šakom do krvi u kamen još mlačan
Kako me zaludio
kako me zagrlio
nikad neću zaboraviti
pamtim i dodir i toplinu pogled da i ne spominjem
samo mirisa se ne sjećam
ne znam zašto se ne sjećam