Teško je ponekad izbaciti sve iz sebe... željela bih ovdje staviti sve što mislim... i osjećam... i nije me briga što drugi to čitaju... ali me to ipak sputava... ne mogu sve reći.... mah... pokušat ću sve izbacit iz sebe... nadam se da nikog neću povrijedit... da nitko neće nešto krivo shvatit... ali to sam samo ja... takva sam kakva jesam... možete me voljet... možete me mrzit...vaša odluka... nisam savršena, nikad nisam rekla da jesam...imam puno mana... imam vrlina... i to sam samo ja... ne očekujte od mene ništa veliko..............
U zadnj vrijeme sam potištena... ma nisam... zapravo, ne znam... Čudno se osjećam... Najviše me muči situacija s mojima doma... Ne mogu puno pričati s njima... Mislim mogu, al ne o stvarima koje su meni bitne... Danas je bio jedini dan od ovih mojih 16 godina da oni mene nisu pitali kako je bilo u školi... tata nije rekao ni A... inače me svaki dan obavezno pita...to mu je ritual.... Mama mi je isto poludila... vozile smo se u autu, puštali su novu pjesmu od Green daya... ja pojačam...i ona počne mrdat glavom...(inače mrzi takvu muziku)...ja pojačam još, ona ništa...(inače odmah smanji).... heh... Ali... tužna sam... jer im ne mogu reći što bi htjela... jer im ne mogu reći da sam popustila u školi... ne namjerno... nisam htjela... ne želim to... učim...ali u posljednjih dva, tri tjedna koncentracija mi je na nuli... Uopće se ne mogu skoncentrirat na neke stvari... uopće ne mogu razmišljat... barem ne o onom o čemu bi htjela, i o čemu moram razmišljat.... Žao mi je što se ne slažem s njima kako bi trebala... Žao mi je što nisu onakvima kakvima bi htjela da budu... Žao mi je što ja ne mogu biti kakvu bi me oni htjeli... ali to sam ja... takvom su me oni stvorili... ne mogu se toliko mjenjat... ne mogu živjet po njihovim željama... ne mogu živjet po njihovim snovima.... Ali... tako me je strah... ne mogu im to reći... ne usudim se... slaba sam..........
Često razmišljam i o prijateljima.... nije mi jasno kako neki ne mogu shvatiti da se ne želiš družiti s njima... da jednostavno ne pašu u tvoje društvo... ne pašu tebi... zločesta sam... odbijam prijatelja... ali... ne mogu se družiti s njim... nelagodno mi je... čudno... jezivo... ne sviđa mi se... Ponekad se tako hladno ponašam prema njemu kad se vidimo...ponekad sam totalno suprotna... ali kad ne znam kako bi se ponašala...(pronaći će se onaj kome je upućeno)...
Čudna sam... nekad mogu ljudima reći sve što mislim...sve što želim...a ponekad totalno blokiram... nemam uopće hrabrosti izustiti to što sam htjela... Ne znam zašto odbijam prijatelje... ne znam zašto se svađam s ljudima... ne želim to.... ali to sam opet samo ja... ne mogu to mjenjati... temperamentna sam ... lako planem...radi bezvezne sitnice..........
Fali mi netko.... već dugo s nikim nisma bila... nikoga poljubila... o vezi da ni ne govorim.... Ali... ponekad mi paše to...ponekad sam usamljena... više ne znam ni sama... ni što želim... ni što hoću.... tj. znam... želim jednu jedinu osobu.... osobu koja me može smirit...koja me može razveselit... kraj koje se osjećam voljeno... koju ja volim.... koja je nježna...osjećajna... koja zna što mi treba...... a ta osoba je tu... znam ju... osjećam ju... ali daleko je... kako se ono kaže... Daleko od očiju, daleko od srca? Heh... moje oči žele samo jednu sekundu da ga vide... zapravo, one ga i vide...i nije daleko od srca.... ali... moje ruke žele ga dotaknuti... moje usnice žele ga osjetiti...a ništa ne mogu.... život je proklet... ali pomirila sam se s tim.......jer... svaki trenutak mi je drugačiji...svaki trenutak mjenjam raspoloženja... nikad nisam ista... i pitam se kada će to prestati... do kada će to trajati...
Osjećam se ko da imam pms cijelu godinu.... nda... ali to sam ja... prevrtljiva... raspoloženja mi padnu i dignu se u roku sekunde... želim da prestane... jer... ni sama više ne znam kada ću puknuti, a kada ću ostati potpuno smirena.... Divim se ljudima koji u napetim situacijama mogu ostati smireni... kojima se adrenalin ne povisi, kao moj.... divim se ljudima koji mogu živjeti bez voljene osobe, jer ja ne mogu... divim se ljudima kojima ne smeta to što svoje osjećaje zadrže za sebe, jer ja ih moram izbaciti...... divim se ljudima koji ne plaču radi sitnice, jer u zadnje vrijeme moje suze sve češće teku.......
Pitam se kad ću odrasti... hoće li kad odrastem sve biti drugačije? Hoće li se barem nešto djelomično promjeniti? Ne znam... ne znam ni da li želim odrasti... tj. želim... ali ne prebrzo... ne želim potrošiti svoje djetinjstvo... svoju mladost... ali... dosta mi je promjene raspoloženja... dosta mi je mojih nedoumica... teško je sve to..........................
Molim vas... nemojte zamjeriti na ovom tekstu... dugačak je... znam... nadam se da ga niste čitali cijelog...a i ako jeste, mogu mislit kako vam je....... I... nemojte me pitat da li sam u depresiji... ili tako nešto... nisam... samo sam tužna... e pa valjda i ja mogu ponekad biti tužna... ne mogu se uvijek samo smijati.... ne postoji takva osoba na ovom svijetu koja se stalno smješka... pa tako ni ja... rekla sam već - ne postoji savršenstvo...............
Rijetke su osobe koje me mogu u ovakvim trenutcima oraspoložiti, i nasmijati ali... onako...baš iz duše...a ne onaj umjetni smajl... i samo ću vam reći hvala... hvala što ste tu za mene... hvala što me volite... što mi pružate ono što mi treba... nadam se da ja vama pomažem barem malo... jer, nekako vam želim zahvaliti........ Volim vas....
Spuštam glavu brišem finu prašinu.
I rijetke ptice pjevajući umiru.
A na polju hladne kiše padaju.
Ma kog' me Boga za tebe pitaju?
U sebi molim da me suze ne izdaju.
I strašno mrzim Romea i Juliju
I sve mi stvari smrde sad na prevaru.
O o, o o, na polju hladne kiše padaju.
O o, o o, na polju hladne kiše padaju.
Ma kog' me Boga za tebe pitaju?
I suze mi na oči tjeraju.
I strašno mrzim Romea i Juliju
I sve mi stvari smrde sad na prevaru.
Post je objavljen 17.03.2005. u 01:30 sati.