Nema se zapravo kaj puno reći. I dalje provodim dane u neznanju. Sjećanja se vraćaju, ali u vrlo malim količinama. Ne postoji pravilo po kojem se nečeg sjetim. Prepoznao sam frenda i jednu susjedu, dva druga frenda i susjedu nisam. Polako se privikavam na Remizu, iako mi je i dalje nepoznanica.
Bio sam u gradu prošlu subotu. Prošetao malo sa burazom i starim po centru. Apsolutno nepoznato, ništa mi se nije vratilo. Buraz ima strašno puno strpljenja u objašnjavanju što je što i što je gdje. U stvari je najsmješnije kad mi kaže to ti je taj dućan, tu se kupuju knjige i tu si volio ići, a meni to sve skup ne izaziva nikakav osjećaj.
U petak imam neko snimanje glave. Moram cijelu noć prije toga biti budan. To će biti zabavno, jer mi se često spava. Dosta brzo me umori kad mi puno informacija uđe u glavu. Bez obzira da li informacije dobijem od buraza, staraca, frendova, preko novina ili televizije. Često sam nervozan i ne sviđa mi se to. I dalje me strah izaći među ljude, posebno kad me neko pozdravi na cesti, a ja nemam pojma ko je to. Posebno mi ide na živce ponavljati po tisućiti put što se desilo i kako se osjećam.
Hvala vam svima na podršci i nalijepim riječima. Nažalost, svi vi koji ste mislili da se zafrkavam ste u krivu. I ja bih radije da je sve ovo dobra zajebancija, umjesto što mi je život ovakva zbrka. Želio bih se ujutro probuditi i da je sve ponovo po starom, da sve znam i da mogu nastaviti gdje sam stao. Ali bojim se da će proći još dosta vremena do toga.
Neću se dati, pa makar to značilo da će se nastaviti kao do sada, da ću ponovno morati upoznavati svoj kvart i svoj grad, pa makar ulicu po ulicu.
Kaže moj buraz da je to kao kad se kompjutor sruši, pa mu treba vremena da se ponovno podigne, i da će onda sve biti po starom. Nadam se što prije. Držite mi fige u petak.
Post je objavljen 16.03.2005. u 18:37 sati.