Jednom davno ja sam gledao jedan animirani film koji me je oduševio. Napravljen je prema ovoj noveli ispod. E, pa kako sam se ja dobrano izjebao dok sam novelu pretipkao iz tiskanog oblika u ovo, hajde budite dobri pa je pročitajte. I pošto sam izvršio krivično djelo povrede autorskih prava, ako naletite na nju negdje u nekoj knjižari, kupite je i poklonite nekome, tako da se ja na sudu mogu braniti da sam iz najboljih namjera reklamirao izdavača jer je objavio novelu koju ja godinama tražim. Dakle...
Da bi karakter neke osobe pokazao svoje zaista iznimne osobine, potrebno je imati sreću da se njezino djelovanje promatra godine i godine. Ako je to djelovanje lišeno svake sebičnosti, ako joj je ideja vodilja neprispodobivo plemenita, ako je posve pouzdano da nigsje nije tražila za sebe nikakve nagrade, i ako je još k tome ostavila vidljive tragove za sobom, onda je nedvojbeno riječ o nezaboravnom karakteru.
---
Prije četrdesetak godina otputio sam se sam na izlet po visovima nepoznatim turistima, u onom vrlo starom dijelu Alpa što zadire u Provansu. Taj je kraj s jugoistoka i juga omeđen srednjim tokom rijeke Durance, između mjesta Sisterona i Mirabeaua; sa sjevera gornjim tokom rijeke Drome, od njezina izvora do Diena; sa zapada nizinom Comtata Venaissina i ograncima Mont-Ventouxa. On zapravo obuhvaća sav sjeverni dio departmana Donje Alpe, južni dio departmana Drome i jednu malu enklavu Vauclusea.
U vrijeme kad sam krenuo u dugu šetnju tim pustim predjelima, bijahu to sve same puste goleti na otprilike 1200 do 1300 metara nadmorske visine. Rasla je ondje samo divlja lavanda. Propješačio sam taj kraj po svoj širini i, nakon tri dana hoda, našao se na rubu očaja. Utaborio sam se uz skelet jednog napuštenog sela. Nisam već čitav dan okusio vode i morao sam nekako doći do nje. Gledajući onaj skup kuća, doduše porušenih, nalik na osinjak, pomislio bih da bi tu mogao biti kakav zdenac ili izvor. Našao sam zdenac, ali je bio presušio. Pet-šest kuća bez krova, nagrižene vjetom i kišom, kapelica sa srušenim zvonikom, stajahu poredane jedna do druge poput kuća i kapelica u živim selima, samo što ovdje nije bilo ni traga životu. Bijaše lijep lipanjski dan i sunce je sjalo, ali je u ovom visokom i nezaštićenom predijelu vjetar puhao nesnosnom žestinom. Njegovo zavijanje u kosturima od kuća podsječalo me na režanje zvijeri dok ždere. Morao sam krenuti dalje. Nakon pet sati hoda nisam još našao vode, niti je bilo nade da ću je naći. Posvuda ista suša i golet, ista drvenasta trava. Odjednom mi se učini da u daljini vidim sitnu, crnu, uspravnu spodobu. Pomislih da je to osamljeno stablo. Ipak pođoh, za svaki slučaj prema njemu. Bijaše to pastir. Oko njega se odmaralo, ležeći na vreloj zemlji, tridesetak ovaca.
Dao mi je svoju čuturicu da se napijem vode, a onda odveo do svoje ovčarnice, u pregibu valovite visoravni. Crpao je izvrsnu vodu iz prirodne, vrlo duboke jame nad kojom je podigao primitivan kolotur. Čovjek je bio šutljiv kao i svi samotnjaci, ali se osjećalo da je siguran u sebe i u toj je svojo sigurnosti ulijevao povjerenje. To je bilo neobično u ovom ogoljenom kraju. Nije stanovao u kolibi nego u pravoj kamenoj kući, na kojoj se lijepo vidjelo da je svojim rukama obnovio ruševinu što je tu bio zatekao. Krov je bio čvrst i nepropustan. Vjetar koji je šibao po crijepovima proizvodio je zvuk sličan morskoj huci na žalu. Kučanstvo mu je bilo uredno, posuđe oprano,pod pometen,puška podmazana; na ognjištu mu je kipjela juha. Tad zapazih da je pastir glatko obrijan, da su mu sva puceta na mjestu i da mu je odjeća brižno pokrpana da se i ne primjećuju zakrpe. Podijelio je sa mnom svoju juhu, a kad sam ga ponudio duhanom, rekao mi je da ne puši. Pas mu je, šutljiv kao i on, bio dobroćudan, ni najmanje podmukao.
Umah smo se sporazumjeli da ću prenoćiti kod njega; najbliže selo je bilo udaljeno dan i pol hoda. Štoviše, dobro sam znao kakva su ona rijetka sela u tom kraju. Ima ih četiri-pet raštrkanih daleko jedno od drugoga na gorskim kosama, u šumarcima hrasta brdnjaka na samom kraju prohodnih puteva. U njima stanuju ugljenari. Tu se teško živi. Obitelji zbijene jedna do druge u tom neobično surovom podneblju, i ljeti i zimi ogorčeno potiću sebičnost na tom zatvorenom prostoru. Tu nerazumne težnje prevršuju svaku mjeru, u stalnoj želji za bijegom iz te zabiti. Muškarci odvoze drveni ugljen u grad na kolima pa se vraćaju. Pri takvoj neprestanoj naizmjeničnoj raboti popuštaju i najposzojanija svojstva. Žene kipe od kivnosti. U svemu postoji suparništvo, od prodaje ugljena do mjesta u crkvi, od vrlina što se bore među sobom do poroka što se isto tako međusobno nadmeću, sve do opće mješavine poroka i vrlina, bez predaha. Povrh svega toga, vjetar isto tako bez predaha draži živce. Ima tu i pravih epidemija samoubojstava i čestih slučajeva ludila, gotovo svagda smrtonosnih.
Pastir nepušač otišao je po neku vrečicu i iz nje istresao na stol hrpu žireva. Uzeo ih je i pomno pregledavao jedan po jedan odvajajući zdrave od nezdravih. Ja sam dotle pušio lulu. Ponudio sam mu da mu pomognem, ali mi on reće da je to njegov posao. I zaista, kad sam vidio kako to brižno radi, više nisam navaljivao. Bio je to sav naš razgovor. Kad je skupio podosta krupnih i zdravih žireva, podijelio ih je na hrpice od po deset komada.
Usput je izdvojio sitne plodove i one koji su malko napukli, pošto ih je izbliza dobro promotrio. Kad je tako pred mnom skupio sto besprijekornih žireva, završio je svo posao pa smo otišli na počinak.
Umirivalo me druženje s tim čovjekom. Sutradan sam ga zamolio za dopuštenjeda se još cijeli dan odmaram kod njega. On je to smatrao posve normalnim, ili, bolje reći, stekao sam dojam da ga ništa ne može zasmetati. Meni taj odmor nije bio prijeko potreban, ali sam bio radoznao i htio sam još štošta doznati o njemu. Istjerao je stado iz tora i potjerao ga na pašu. Prije no što je krenuo, umočio je u kantu vode vrećicu u koju je bio strpao žireve, onako pomno izabrane i izbrojene.
Primjetih da umjesto štapa nosi sa sobom željeznu šipku debelu poput palca i dugačku oko metar i pol. Ja sam se ponašao kao čovjek koji se šeće na odmoru pa sam išao sa strane usporedno s njim. Pašnjak mu je bio na dnu jedne udoline. Prepustio je svoje malo stado psu da ga čuva i potom se poeo na mjesto gdje sam ja stajao. Pobojah se da će me prekoriti zbog nametljivosti, ali nije. Njemu je to bilo usput i pozvao me da pođem s njim ako nemam drugog posla. Išao je do jednog mjesta na uzvisini udaljenoj svega dvjesto metara.
Kad je tamo stigao, počeo je šipkom bušiti jamice u zemlji. Zatim je u svaku jamicu stavljao po jedan žir i zatrpavao. Sadio je hrastove. Upitah ga je li to njegova zemlja. Odgovori mi da nije. A zna li čija je? Ne zna. Misli da je općinska, ili možda pripada ljudima kojima nije stalo do nje. Njega ne zanima ko su vlasnici te zemlje. Neobično pomno zasadio je tako stotinu žireva.
Nakon ručka ponovo se latio razvrstavanja svojih sjemenskih žireva. Čini se da sam ga tako uporno zapitkivao da mi je odgovarao na sva pitanja. Već tri godine u ovoj osami sadi drveće. Posadio je već sto tisuća stabala. Od tih sto tisuća niklo ih je dvadeset tisuća. Računao je da će od tih dvadeset tisuća izgubiti još polovicu zbog glodavaca i raznih drugih nepredvidljivih razloga što ih određuje sama Providnost. Preostalih deset tisuća hrastova izrasti će tamo gdje prije nije bilo ničega. U tom trenu sam poželio saznati koliko je godina tom čovjeku. Bilo je očito da je prevalio pedesetu. Rekao mi je da mu je pedeset i pet. Zvao se Elzeard Bouffier. Posjedovao je u nizini gospodarstvo. Ondje je proveo život. Izgubio je sina jedinca, a onda i ženu. Povukao se u osamu i uživa ovdje živeći mirno, s ovcama i psom. Zaklučio je da ovaj kraj izumire zato što nema drveća. I dodao je kako ionako nema nekih osobito važnih poslova, pa je odlučio svemu tome doskočiti na neki način.
Iako sam u to vrijeme još bio mladić, živio sam samotnjački pa sam se znao obzirno približiti samotničkim dušama. Ipak sam u nečemu pogriješio. Upravo sam zbog svoje mladosti zamišljao da mi budučnost ovisi o meni samome i o stanovitom traganju za srećom. Rekoh mu da će za trideset godina tih deset tisuća hrastova biti doista nešto veličanstveno. On mi sasvim jednostavno odgovori da će za tih trideset godina, ako mu Bog podari dug život, posaditi još toliko stabala te će ih tih deset tisuća biti kao kap vode u moru. Uostalom, već proučava razmnožavanje bukava i uredio je nedaleko od svoje kuće rasadnik bukvica. Prekrasne su te mladice koje radi janjaca štiti rešetkastom ogradom. Pomišlja i na breze, da ih posadi na tlu, reče, gdje na nekoliko metara površine zemlje ima bar malo vlage. Sutradan smo se rastali.
Sljedeće je godine, 1914, buknuo svjetski rat u kojem sam se borio pet godina. Pješak u vojsci nema baš vremena razmišljati o drveću. Da pravo kažem, sve ono nije ni ostavilo duboka traga u meni; činilo mi se da je to bilo nešto poput razonode, ili filatelije, pa sam ubrzo sve skupa zaboravio.
Kad je završio rat, bio sam za nagradu među prvima razvojačen, te sam se silno zaželio udahnuti malo svježeg zraka. Nisam ni imao druge zamisli kad sam se iznova zaputio starim stazama u onaj kraj.
Krajolik se uopće nije promijenio. Ipak sam iza onog mrtvog sela u daljini opazio neku vrstu sive magle kako poput saga pokriva one uzvisine. Od prethodnog sam dana ponovo počeo razmišljati o onome pastiru što sadi drveće. Deset tisuća hrastova – rekoh u sebi – mora da zauzimaju veliki prostor. U pet ratnih godina vidio sam previše ljudi kako umiru i mogao sam lako zamisliti da je umro i Elzeard Bouffier, pogotovo što dvadesetogodišnjak smatra pedesetogodišnjaka starcem kojem preostaje još samo da umre. Ali nije umro. Bio je još, dapače, vrlo krepak. Promijenio je zanimanje. Imao je još samo četiri ovce, ali je zato imao stotinjak košnica. Oslobodio se ovaca koje su mu ugrožavale nasade drveća. Jer on se, kako mi reče (a u to sam se i sam uvjerio), nije uopće obazirao na rat, nego je i dalje neumorno sadio drveće.
Hrastovi posađeni 1910. godine bili su već deset godina stari i nadvisivali su i mene i njega. Bio je to doista dojmljiv prizor. Ostao sam doslovce bez riječi, a kako ni on nije ništa govorio, proveli smo cijeli dan u šutnji šetajući šumom. Šuma je, podijeljena na tri dijela, bila na najširem mjestu jedanaest kilometara široka. Kad sam pomislio da je sve to djelo ruku i duše ovog čovjeka, bez ikakvih tehničkih pomagala, pojmio sam da ljudi mogu biti djelotvorni kao sam Bog i u stvaranju, a ne samo razaranju. On je proveo svoju zamisao u djelo, o čemu su svjedočila bukve koje su mi dopirale do ramena i prostirale se unedogled. Hrastovi su bili snažni i nisu više bili prepušteni na milost i nemilost glodavcima, a i samoj Providnosti bi bila potrebna ciklona da razori to ostvarenje. Pokazao mi je divne brezike stare oko pet godina, to jest iz 1915. godine, iz doba kad sam se ja borio na Verdunu. Brezama je zasadio svu onu zemlju za koju je opravdano vjerovao da ima vlage do ispod sama tla. Breze su bile nježne poput šiparica i vrlo odlučne.
Inače sam stekao dojam da je to stvaranje teklo ko na tekučoj vrpci. Ali on nije nato mislio; jednostavno je radio svoj posao. Međutim, kad sam se ponovo vraćao pokraj onog napuštenog sela, vidio sam kako voda teče u potočićima koji su od pamtivijeka bili presušeni. Bijaše to najnevjerojatniji obrat što sam ga u životu vidio. Ti su potočići nekada, u davno doba, bili puni vode. Neka od tih tužnih sela što sam ih spominjao na početku svoje priče bila su izgrađena na ostacima negdašnjih galsko-rimskih naselja i tu su arheolozi pri iskapanjima nalazili udice na mjestima gdje su danas potrebne cisterne za vodu. Vjetar je raznio i neke sjemenke. Istodobno kad se pojavila voda, pojavile su se i vrbe, ive, livade, vrtovi, cvijeće, pa i određeni razlog da se tu živi.
Ali ta se preobrazba zbivala tako sporo da se tek pomalo udomaćivala, pa nije izazivala čuđenje. Lovci koji su odlazili na lov na zečeve (jebem im majku) ili divlje svinje, opazili su da posvuda niču sitna stabalca, ali su to pripisivali prirodnim hirovima zemlje. Stoga niko nije dirao u djelo toga čovjeka. Da su posumljali na njega, vjerojatno bi mu napakostili. Ali on je bio izvan svake sumnje. Tko je uopće mogao zamisliti u ovim zaseocima i u općinskim uredima, takvu fanatičnu upornost u najveličanstvenijoj plemenitosti?
Od 1920. godineposjećivao sam jednom na godinu Elzearda Bouffiera. Nikad ga nisam vidio da se pokolebao ili posumnjao. Pa ipak, sam Bog zna koliko mu je u tome odmogao! Nisam brojio sva pastirova razočaranja. Ipak, nije trebalo zamisliti da je za takav uspjeh trebalo svladati kojekakve zapreke. Da bi takva strast slavila pobjedu, trebalo je nositi se s očajem. U godinu dana posadio je više od deset tisuća javora. Ni jedan se nije primio. Nakon godine dana odustao je od javora i nastavio saditi bukve, koje su uspjevale bolje i od samih hrastova.
Da bi se stekla koliko-toliko točna predodžba o tom izvanrednom karakteru treba imati na umu da je riječ o čovjeku koji je posve sam živio, tako da pri kraju života nije više znao ni govoriti. Ili možda nije ni smatrao potrebnim da govori?
Godine 1933. obišao ga je jedan osupnuti lugar. Taj mu je državni službenik strogo zabranio loženje vatre vani kako ne bi ugrozio rast te samonikle šume. Taj mu je naivac ujedno priznao da prvi put u životu vidi kako šuma raste sama od sebe. U to je doba pastir sadio bukve na dvadesetak kilometara udaljenosti od svoje kuće. Da ne bi morao tako daleko pješačiti, jer tada mu je bilo već sedamdeset i pet godina, namislio je podići kamenu kućicu u sred svojih nasada. Tako je sljedeće godine i učinio.
Godine 1935. došlo je službeno izaslanstvo pregledati tu samoniklu šumu. Bio je među njima i jedan visoki dužnosnik Uprave za vodu i šume, jedan parlamentarni zastupnik i nekoliko tehničara. Nadrobili su svu silu nepotrebnih riječi. Nakanili su nešto i poduzeti, ali na svu sreću, nisu učinili ništa osim jedne korisne stvari: stavili su šumu pod državnu upravu i zabranili su da se u njoj proizvodi drveni ugljen. Jer, bilo je nemoguće da čovjeka ne očara ljepota ovog mladog drveća što puca od zdravlja. Osvojilo je čak i parlamentarnog zastupnika. I jedan moj prijatelj šumar bio je u tom izaslanstvu. Objasnio sam mu u čemu je stvar. Jednoga dana sljedećeg tjedna otišli smo obojica potražiti Elzearda Bouffiera. Zatekli smo ga u jeku posla na dvadesetak kilometara od mjesta na kojem je šuma pregledana.
Taj šumar nije uzalud bio moj prijatelj. Znao je procijeniti vrijednost stvari. Znao je i šutjeti. Ponudio sam Elzeardu nekoliko jaja što sam mu ih donio na dar. Sva smo trojica zajedno užinali i nekoliko sati bez riječi promatrali krajolik. Na onoj strani šume odakle smo došli raslo je drveće visoko šest do sedam metara. Sjećao sam se kako je taj kraj izgledao 1913. godine, kada je bio pust... Miran i redovit rad, svjež zrak na tim visinama, umjerenost i nadasve duševna vedrina podarili su tom starcu gotovo svečano zdravlje. Bijaše to bogomdani atleta. Pitao sam se koliko će još hektara goleti pošumiti.
Prije nego što smo otišli, moj je prijatelj onako uzgred napomenuo koje bi još vrste drveća mogle uspjevati na tom terenu. Ali nije bio odviše ustrajan u svojim tvrdnjama.
Iz jednostavnog razloga – rekao mi je poslije – što taj čovo zna više od mene. Nakon jednog sata hoda, ta mu je misao sazrela u glavi pa mi je rekao: Zna on više od svih nas. Otkrio je fantastičan način da bude sretan.
Taj šumar nije zaštitio samo šumu nego i sreću tog čovjeka. Postavio je tri lugara da čuvaju šumu i tako ih dobro nadzirao da ih drvosječe ničime nisu mogle potkupiti.
Starčevo djelo bilo je ugroženo samo za vrijeme rata 1939. godine. Automobili su tada vozili na plin pa im nikad nije bilo dosta drva. Tako su počeli sječi hrastove iz 1910. godine, ali su ti krajevi bili toliko daleko od svake cestovne mreže da se uskoro pokazalo kako se ta sječa jednostavno neće isplatiti, pa su od nje odustali. Pastir nije ništa od toga vidio. Bio je tridesetak kilometara daleko od tog mjesta i mirno je i nadalje radio svoj posao ne obazirući se na rat te 1939. godine, baš kao što se nije obazirao ni na rat 1914. godine.
Posljednji put vidio sam Elzearda Bouffiera u lipnju 1945. godine. Bilo mu je tada devedeset godina. Zaputio sam se ponovo u onaj pusti kraj, ali je sada, unatoč pustoši što ju je rat ostavio za sobom, autobus vozio od doline rijeke Durance do planinskih naselja.
Tom razmjerno brzom prometalu pripisivao sam činjenicu što više nisam prepoznavao mjesta kojima sam nekad pješačio. Pričinilo mi se, također, da prolazimo i kroz nova mjesta. Tek mi je ime jednog sela pomoglo da shvatim kako sam ipak u onom istom kraju koji je nekad bio razrušen i pust. Iskrcao sam se u Vergonsu. Godine 1913. godine bilo je u tom zaselku od deset-dvanaest kuća samo troje stanovnika. Bili su divlji, mrzili su se međusobno i živjeli od lova na zamke; u fizičkom i moralnom smislu živjeli su kao u kameno doba. Kopriva je gutala napuštene kuće oko njih. Bili su u beznadnom stanju.
Nije im preostalo ništa drugo nego da čekaju smrt: situacija koja baš i ne pogoduje razvoju vrlina.
Ali sve se odonda promjenilo. Čak i zrak. Umjesto suhih i žestokih udara vjetrušine koji su me onda bili dočekali, puhao je sad blag povjetarac pun miomirisa. S visova je dopirao zvuk sličan žuboru vode: bijaše to vjetar što je puhao kroz šumu. Naposljetku, što je bilo začudnije, začuo sam i pravo žuborenje vode iz jednog korita. Opazio sam da su ljudi tu podigli zdenac iz kojeg se prelijeva voda, a najviše me dirnulo što je pokraj njega bila posađena bujna lipa stara oko četiri godine, neprijeporan simbol uskrsnuća. Bilo je u Vergonsu i drugih tragova rada za koje je potrebna nada. Vratila se dakle, nada. Raskrčili su ruševine, srušili ostatke trošnih zidova i obnovili pet kuća. U zaselku je sada živjelo dvadeset osmero ljudi, među kojima i četiri mlada bračna para. Nove kuće, nedavno ožbukane, bijahu okružene povrtnjacima u kojima je raslo, izmješano ali uredno posađeno, povrće i cvijeće, zelje i ruže, poriluk i zijevalice, celer i anemone. Bijaše to sada mjesto gdje bi čovjek poželio živjeti.
Odatle sam dalje produžio pješice. Netom završeni rat nije još dopuštao da život potpuno procvate, ali je Lazar već ustao iz groba. Na položenim gorskim kosama zapazio sam polja još zelene raži i ječma; na dnu nekih dubodolina zelenjela se trava. Trebalo je samo osam godina od onoga vremena da taj kraj zasja od zdravlja i obilja. Na ostacima ruševina koje sam vidio 1913. godine dižu se sada prava gospodarstva, lijepo ožbukana, svjedočeći o sretnu i udobnu životu. Iznova su potekli stari izvori što ih napajaju kiše i snjegovi zaostali šumama. Voda je kanalizirana. Uz svako gospodarstvo, među javorovim gajevima, voda se iz zdenaca prelijevala po sagu od svježe majčine dušice. Sela se malo-pomalo obnavljaju. Došli su ljudi iz nizine gdje je zemlja skupa, i nastanili se ovdje donoseći sa sobom mladost, gibanje, pustolovan duh. Na cestama se mogu susresti dobro uhranjeni muškarci i žene, momci i djevojke koji se znaju smijati i koji ponovo uživaju u morskim zabavama. Računamo li i bivše stanovnike ovog kraja, koje ne možemo prepoznati otkako mirno žive s pridošlicama, više od deset tisuća ljudi duguje svoju sreću Elzeardu Boufierru.
Kad pomislim kako je dostajao samo jedan čovjek koji je raspolagao tek običnim fizičkim i moralnim sredstvima da se ta pustinja pretvori u Kanaan, rekao bih da je ljudska sudbina ipak vrijedna divljenja. A kad razmišljam o tome koliko je bilo potrebno postojane velikodušnosti i vrijedne plemenitosti da bi se ostvario taj rezultat, obuzima me silno poštovanje spram onog starog, neukog seljaka koji je uspio privesti kraju djelo vrijedno sama Boga.
Elzeard Bouffier preminuo je u miru u 1947. godine u ubožnici u Banonu.
Novela se zove "Čovjek koji je sadio drveće" , a napisao ju je Jean Giano.
Post je objavljen 16.03.2005. u 05:11 sati.