Već sam zaboravila na ovaj fenomen... Prve tople dane jedva preživljavam otvorenih očiju. Hvata me nekakav umor, vučem se s noge na nogu, a koncentracije ni od kuda. S druge pak strane na površinu isplivavaju potisnute emocije - ne, nije žalost već nervoza što izaziva nesanicu. Obaveze koje nisam ispunila se gomilaju poput neispeglanog veša, postajem svjesna da neka dana obećanja nisam ispunila, a jače od svega me doziva moje vlastito ja da mu se posvetim...
Gladna sam ljubavi i nježnosti, no čak i do toga teško dolazim. Jer i dragi je otišao nakon svih ovih događaja u minus fazu i on je iscrpljen, tjeskoban, pa čak i kad se smješka osjećam da ulaže napor. Ne zato jer ne bi htio, već je naprosto poput probušenog balona, baš kao i ja - treba puno, a nema što za dati. Čini mi se da su takvi periodi u vezama najmučniji. Jučer je stigao kasno, legao je pokraj mene i samo me zagrlio - oboje nismo imali volje čak ni govoriti, svako je žvakao vlastitu gorčinu...
Potražila sam jedan tekstić, tek toliko da me malo makne od ove fjake...
Besmislica
- Što radim ovdje? Zašto si me pozvala u svoje snove?
- Samo ovdje mogu iskreno sa tobom razgovarati. I sam znaš da ti nikada ne kažem sve.
- Kako to misliš?
- Pa jesam li ti ikada otvoreno rekla koliko te volim? Nisam, jer ne smijem. A kad bolje razmislim, niti želim...
Šutao je. Vidjela je njegovu borbu sa bijesom, otkako ga poznaje bio je takav. Po namrštenom čelu mogla je pogoditi koliko je blizu istini. Napad je najbolja obrana, to je bio njegov moto. No, ovo je san i on neće proliti otrove u nadi da će je ugušiti. Morao je dopustiti da mu napokon otvori srce.
- Da, volim te. Zato ne mogu otići iz tvog života. No, u njemu ne mogu ni ostati, oboje znamo da je tako. Ali nisam zbog toga nesretna jer ti si dio mene i uvijek ćeš biti tu, kao i sada...
Bijes na njegovom licu kristalizirao se u kamen. Previše je toga izgovoreno, nije smjela započinjati tu temu.
- Što zapravo hoćeš od mene? - upitao je naizgled hladno, ali u očima se skrivao nemir. Bile su zelenije nego ikada, prodornog pogleda kojeg je osjećala u kostima. Drhtala je čak i u snu osjećajući njegovu nadmoć. Samo je pred njim bila slaba, ranjiva, u zimskoj je odjeći stajala naga. Htjela je pobjeći, no mostovi su bili porušeni i povratka više nije bilo.
- Baš ništa osim tvoje pažnje. Želim biti poslušana i shvaćena jer ovoga puta, barem u snu, želim biti doslovna. Umorna sam od skrivanja u dvosmislenim rečenicama, umorna sam od pretvaranja i lažnih osmjeha. Umorna sam od vlastite nemoći pred tobom i nedostatka hrabrosti da ti napokon kažem pravu istinu. Imao si moje tijelo, a sada želim da me imaš u cijelosti. I nije me briga želiš li čuti što ću ti reći i hoće li ti se to sviđati ili ne.
- Ovo je tvoj san, ionako nemam izbora... - moralo je prsnuti nekoliko kapi kiseline, ali više je nisu pekle. Koža joj je postala otporna.
- Puno sam razmišljala o slovu R i riječima koje njime počinju. U početku bijaše Riječ... Raj... Radost... Tako bez njega ne bi bilo ni početka, ni blaženstva ni smijeha...Njime započinje i tvoje ime, zanimljivo... Tko zna, možda te volim zbog slova? Sve je moguće, ionako te volim zbog nevjerojatnih sitnica. Recimo, jesi li znao da ponekad imaš izraz lica poput djeteta? Kada si me prvi puta tako pogledao bilo mi je smiješno jer je predamnom stajalo prosijedo, neobrijano i tvrdoglavo dijete. Volim i tvoju kožu, uvijek je tako topla. Iako gruba, podatna je i poželjna, mirisna.
Zatvorila je oči i na trenutak stala. Polako se otvarala školjka u kojoj se skrivao, slutila je.
- I sada se sjećam tvojih ruku - tiho je nastavila - sjećam se naših isprepletenih prstiju, čvrstog stiska kojim si me prikovao na jastuk. Te ruke nisu lagale, moji dlanovi su osjećali istinu, sa svakim tvojim dodirom bila je jasnija. Govorile su o želji, potrebi, strahu i ljubavi. Uvjeravale su u svoju iskrenost klizeći mojim obrazima i dodirujući mi vjeđe, šaputale mi jagodicama prstiju na vratu... Volim te ruke.
- Kuda sve ovo vodi? Što želiš postići? - pitao je dobro poznatim, promuklim glasom. Nije više pružao otpor, postigla je svoj cilj.
- Rekla sam ti, stavljam karte na stol. A možda, samo možda se nadam da ćeš i ti meni otkriti barem jednu kartu...
Ponovno je šutao.
- Ne boj se, ne mislim da ćeš to zaista i učiniti. Ti voliš izgledati hladno i surovo, u rijetkim ćeš prilikama ponuditi svoje prijateljstvo, ali srce ćeš čvrsto čuvati skriveno. Previše je na njemu rana, nema mjesta za još jednu više... Meni si poklonio povjerenje i to si posebno naglasio kako bih znala da sam postigla puno. Jer tvoje se povjerenje treba zaslužiti i malo je onih koji u tome uspiju. Bila sam sretna; ne zbog povjerenja, već zato jer si tako nazvao svoju ljubav. U strahu ne želiš koristiti njezino ime, draži su ti sinonimi... Čak i zbog toga te volim.
- Zar bi imalo smisla da sam ti bilo što rekao? Pa naša veza nikada i nije mogla postati nešto više od prijateljstva.
- Možda i ne bi, ali ovo je san. Ovdje ne postoji smisao i zato nije važno što je trebalo biti učinjeno, a što nije - nasmijala se i nastavila - napokon sam shvatila! U stvarnosti naša budućnost ne postoji i naša veza smisla. U snu ionako ništa nema smisla, pa tako ni ti. Dakle, dolazimo do neminovnog zaključka - ljubav prema tebi je besmislica u snu ili na javi... Kako god bilo, nije vrijedna spomena.
U trenu je nestao, ishlapio... Mislila je da će boljeti, ali čak je i bol odjednom izgubila smisao...