Ni sama nisam znala koliko me to ljudi uopće cijeni, koliko to ljudi u meni u stvari vidi nešto što se može nazvati prijateljem.
Ovih dana to polako otkrivam i mogu vam reći feeling je nezaboravan.
Zaista, al zaista, ni slutila nisam koliko će mi ljudi poslati svoje najbolje želje za moje ozdravljenje, koliki će mi danas, samo tridesetak sati od operacije, poslati, kako ja to nazvah, poruke podrške.
Mobitel samo javlja dolazak novih poruka, telefon zvoni, a baš sam popodne probala dremnuti jer mi mozak cijeli dan radi 100 na sat.
A i Inbox nije loše za pogledati, ljudi, sve redirektirani sa ovoga bloga i pisanjem o puževima potaknuti da stupe u kontakt sa mnom, ljudi koji mi ne znaju ni ime a kamoli nešto više o meni i o mojih 38 godina života; ne znaju ni kako izgledam dapače, eto, i oni su poslali krasne mejlove podrške da prebrodim ovu nenadanu krizu u mom životu.
Ljudi hvala vam, vaše mi poruke zaista puno znače, sutra u bolnici i prekosutra prije nego sklopim oči pred operaciju, mislit ću na vas.
Mislite i vi na mene, vaše pozitivne misli pomoći će da i ovo malo čudovište u meni ispadne samo jedan mali dobroćudni tumor. Morat će pokleknuti pred TOLIKIM pozitivnim mislima, morat će i ja zaista vjerujem u to.
Jer do nedavno, nisam ni znala koliko značim ljudima oko mene, mojim najbližima da, ali ostalima........ kolege s posla, moji dragi blogeri, hvala vam svima, pišemo se ........
Post je objavljen 15.03.2005. u 21:31 sati.