Da, sjećam se. Već par dana ti želim napisati da se sjećam. Žao mi je da sam digla takvu frku. Mislim - ono - brinula sam se. Nisam sumnjala u tvoje sposobnosti. Ali to da ideš često glavom kroz zid također znam. A doma je izgledalo gore nego na moru. Sretna sam da nam se nisu oni pridružili. Da smo mogli biti sami. Iako nam ni to nije kasnije pomoglo. Eto, sad imam barem uspomenu.
Volim more.
Još se sjećam onih dana kad si naša tijela milovalo pjenom tvojih vala. Tad smo djeca bili mi i još nismo znali što nam nosiš ti. A s pjesmom i mirisom tvojim rađala se ljubav naša - i za to ti more hvala!
Puno toga bi ti htjela reći. Hvala da si mi čuvao leđa na molu :) Hvala da si mi dao ruku da se ne polomim na onom improviziranom mostiću. Smotana sam. Da, i? To ti se i svidjelo na meni :) Hvala da si se trudio oko mene. Da si mi dao sva ta lijepa iskustva i sve te uspomene. Razumijem sve što je bilo loše. Nisi znao drugačije. Znam da si dao sve od sebe. Kako se mogu ljutiti na prijatelja koji daje sve od sebe? Mislim da je to napisao Bach. Nisam sigurna. Nije bitno. Jedinstveno je spavati na rukama valova. Nije prvi put. Ali jest s tobom. I posebno je. Osobito zbog svega što je bilo prije. A i za vrijeme. Sva ona grmljavina. Nevrijeme. Mislila sam da ne bih to mogla preživjeti. Ali jesam. I nije bilo teško :) Tad sam srušila još jednu prepreku. To je bio prvi put da zna. Rekla sam joj. Nije mi se dalo mutit. Jednostavno sam na pitanje dal ćemo biti sami odgovorila sa da. Nije bolilo :) Samo onaj tajanstveni smiješak. Ma sve oni kuže. Nisu glupi. Al kad se tako ponašaju valjda im je lakše :)
Dal je moglo biti bolje? Pa naravno. Uvijek može biti i bolje. Ali i lošije. Ja ne cjepidlačim. Ja te volim. Ja sam te voljela. Jesam li stvarno?
...
Post je objavljen 11.06.2004. u 19:03 sati.