Ma ljuta sam, ljuuuuuuuuuta. Zbog čega? Pa ne znam točno, možda sam metereopata (valjda sam to dobro napisala). Nisam neki pretjerani jezični čistunac, al da me smeta nepismenost – e pa smeta me! A možda i zbog toga što sam (opet!) na dijeti, pa sam onak poprilično gladna. Ali neći sad tupiti o tome, već o nečem drugom.
Računi – neplaćeni, preplaćeni, moji, naši... Jučer sam skoro pandrknula na vlastito utegnuto dupe( tijesne hlače čuda rade ;P). Dolazimo s posla negdje oko 17 sati, bacim pogled u poštanski sandučić, a tamo mi se bekelji HEP-ovo obračunsko razdoblje jesen-zima. Sva cool uzimam i čitam. Oči mi ispadaju – navodno sam im dužna 206 kn i sitno lipica. A nisam, majkemi. Uredno sam im platila i imam odrezak isto tako uredno spremljem u mom fasciklu. I šta sad? Trebalo bi izaći s posla, stat u red u HEP-u i dokazivat da su pogriješili. Ma figa! I ne bi mi to bio toliki bed da nisam u petak našla račun za plin, e tu su mi skoro iskočile oči : 1400 kn ( ma nije okruglo, al se nisam trudila pamtiti). I to za veljaču, koja ima samo 28 dana. O, shit! Nekoliko dana prije plina sam dobila opomenu o neplaćena 2 računa od 65 kn svaki ( 130 sveukupno) od Grada, za komunalnu naknadu ili takvonekosranje, a (pogađate?) i to sam platila. I jopet nisam izišla s posla i stajala u nekim redovima, i nekim nervoznim tetama na prljavim šalterima objašnjavala, dokazivala... Taj me vjerojatno najviše razljutio jer uopće ne znam što to plaćam. To što dok idem nogostupom buljim u asvalt nastojeći izbjeći svako pasje govno koje uopće nije teško naći, al još je veća tlaka kad idem s klincima. Malo zlato se još vozi u kolicima, pa ne samo da moram paziti kud ja stajem, nego i još na 4 točka. A ono: karbonizirana, dehidrirana, ona iz kojih se još puši, veća, manja... Pa još i cape i tragovi onih nesretnika koji su hrabro podigli pogled dok su hodali...Ma žao mi je što mi fotić nikad nije pri ruci, pa da to ovjekovječim. Razumijem i ljude pred čijim se kućama shit happened, zašto bi oni čistili javne površine i još za to plaćali gradu 65 kn mjesečno. I kud bi s tim? Pa ne valjda sebi u kantu za smeće?! Fuj!!! A onda ak neš vozit slalom ko Jana, možeš i cestom. E, pa ne možeš. Naši vrli Cestari nisu u stanju očistiti to malo snijega, bljuzge i blata koje je ostalo uz rubove kolnika, pa je tu vrlo nestabilno, sklisko i dabome – prljavo. Ali kad preživimo sve to i dokopamo se strogog centra mog starog, baroknog, prljavog Grada trebali bismo uživati u pješačkoj zoni. E neš majci! Svako malo ponosni vlasnim nekog masno plaćenog lokala voza se po PJEŠAČKOJ zoni u svom limenom ljubimcu, a mame i tate panično sakupljaju svoj podmladak da ih ovaj ne “pokupi”. U park na ljulje i u pješčanik se naravno, ne može jer je sve još vlažno. Klinci ne uživaju u slinjenju od izloga do izloga, u kafiće se ne ide jer su prezadimljeni, a i tamo im je nakon što istresu Pago ( uvijek izaberu najskuplji, i neki koji SIGURNO ostavlja mrlje ak se proliju) užaaaaasno dosadno. E pa ti sad uživaj u naglom buđenju proljeća, konačno nekoj primjerenoj temperaturi, slatkoj maloj i velikoj djeci.... A priznajem da bih se najradije poslije ručka izvalila na trosjed, namjestila TV na nešto bezveze, stišala, pokrila se po glavi i čekala ljeto.
Ma, sigurno sam samo malo gladna.
Post je objavljen 15.03.2005. u 14:59 sati.