Bio sam u starom gradu.Most je bio uronjen u blještavo predproljetno sunce i neiskusnu oku čak bi se učinilo da je od suhog zlata.Nije bilo gotovo nikoga, u ovo doba još nema turista.Na trenutak sam pomislio da sve to pripada samo meni- i mekana,obla kaldrma, i visoke bijele vertikale kula, i sedefaste kamene prečage mosta,baš sve je bilo na momenat samo moje.Bio je to dobar osjećaj.U pozadini je izranjala siva skela novog(starog) lučkog mosta. Ništa nije moglo poremetiti savršenu harmoniju tog popodneva, a par poznatih i dragih lica učinilo je da se osjetim sretnim kao nikada prije.I baš kada sam pomislio da ne može biti bolje, zazvonio mi je mobitel. Mrao sam se vratiti kući.
Post je objavljen 15.03.2005. u 11:49 sati.