Ne volim komplimente. Ustvari, malo lažem. Volim ko i svi ljudi na svijetu, samo moraju biti iskreni ili originalni. Najbolja je naravno kombinacija iskrenosti i originalnosti. Nekoliko originalnih pamtim, nasmijem se u sebi kad ih se prisjetim i nekako se odmah bolje osjećam. Moj muž to izvrsno zna raditi i znam biti zadivljena kako lijepo zna nešto sročiti, a da ne ispadne slinavo. A i znam da doista tako misli....Recimo, na moru smo, plaža, muž okolo zirka i gunđa:
"Opet nikoga za gledati osim tebe. Na svakoj plaži na kojoj dođemo ti najbolje izgledaš. K vragu, opet moram gledati samo vlastitu ženu....." kao gunđa on ;))))
Ima i onih drugih komplimenata. Pogledom. Kad ne treba ni izgovoriti riječi, iz pogleda je sve kristalno jasno. Ti su komplimenti možda i najljepši...
A ima i zbunjućih, kad nije baš jasno kaj je pjesnik htio reči. Neki dan je takav pjesnik bio moj sin. Nasmijao me koliko i zbunio i nisam mogla odlučiti jel to baš kompliment...al u svakom slučaju je originalno. Hodala sam sa kćerkom prema njemu, a on je iz svega glasa viknuo, da ga je čulo pola Grada:
"Mamaaaa, mamaaaaa....ti da nemaš glavu izgledala bi mlada ko i sekaaaaa!!!!"
Ipak sam ja to uzela kao kompliment i to kao jedan od najboljih šta sam ih čula u životu... ;))))
Post je objavljen 15.03.2005. u 08:53 sati.