Danas sam se, prvi put nakon dugog vremena, probudila i dignula bez onih – ma još samo 10 min... pa tako po 5 puta... i bila sam baš vesela, onako skakućem do škole, i nasmijana ulazim u tu veliku zgradurinu... dočeka me frendica iz paralelnog razreda sa : " Jesi čula šta se dogodilo? " – i smrtno ozbiljna faca... ja ono zbunjena, kao šta? a ona krene : " Pa ovi naši iz glazbene su išli na natjecanje, i šole prošao kroz crveno... imali prometnu... Kerešica je u životnoj opasnosti... " ... meni je srce taaako počelo lupat... njoj se oči napunile suzama... meni onako polako naviru, i samo si vrtim u glavi – ma neeee... ne, ne može bit... Uglavnom, ja njih svih znam, jer sam išla s njima u glazbenu... totalni mi je to bio šok... Maja je najgore prošla, jer je u basu valjda ležala na nekoj frendici, a auto se slupao valjda ravno u nju... i pukla joj jetra, pa je 4 sata bila na operaciji... ful puno krvi izgubila... i kad su je napokon sašili, ipak je ispalo da je sve ok... pa se onda opet stanje pogoršalo, i nešto sa kralješcima nije u redu... Kada su mi rekli da je u kritičnom stanju, meni se samo vrtila njena slika u glavi : ona uvijek onako nasmijana, rasplesana, vesela, simpatična... ma slabo mi je od svega bilo... kako to nije fer... kako se u jednom trenutku SVE može preokrenuti... tko to određuje? zašto je to tako? možda bi mi bilo lakše da sam napokon razriješila stanje ?ateist/vjernik? u glavi... pa bi to objasnila s nekom Božjom voljom... al... opet mi ne bi bilo jasno.... uf.... i Nemet koji se godinu dana spremao za audiciju koja je sad za nekih tjedan dana, i na koju neće moć ići, je zadobio prijelom na jednoj nozi, a na drugoj mu je valjda zeznuto koljeno... stup mu je taman preko nogu pao... Matea dobila potres mozga, razbijena arkada, nos, zub... Ali KAKO sa autobusom punim djece možeš proći kroz crveno svijetlo? onda sam malo razmišljala, i zaključila da bi i ja bila u tom autobusu, na putu za natjecanje iz solfeggia, da nisam preskočila razred... tko zna što bi bilo sa mnom... i onako mi se počela vrtit slika mog sprovoda u glavi... svi u crnom... plaču... a ja lebdim iznad njih i smijuljim se pjevajući : " Everything is gonna be allright... " uf... ružno... sudbina? .... ne znam... uopće mi te stvari nisu jasne...
Uglavnom, to mi je pokvarilo cijeli dan... i baš sam bila tužna... jako... i onda smo navečer Luka i ja išli u kino gledat Djevojku od milijun $... i ja onako tužna.... a film isto tužan.. i sve to zajedno = jako tužno... i plakijo sam... :( zaključih da ne volim gledati tužne filmove u kinu... onda ne mogu plakati na glas... mislim, mogu pustit suzice onako, to sam i radila... al da sam bila doma 100 % bi onako ful jecala i derala se : " Ali zašto.... pa nije ona to zaslužila! ... " ... a ovako sam morala onako ful potiho šmrcat, i znate ono kad se suzdržavate od plakanja, pa vas grlo boli... njah... i onda su svi počeli vadit rupčiće i šmrcat... i to me strašno iritiralo... radnju filma vam neću prepričavat, jer vam onda neće bit zanimljivo gledat... mrzim kad mi to ljudi naprave, onako, kažu ti kraj knjige ili filma... uf... onda mi se ni ne da čitat / gledat... da, film je ful dobar! Odite ga pogledat obvezatno!
Uf... ovo je bio tužan neki post... nadam se da će ih ubuduće biti manje... ne,ne... da ih uopće neće biti... moramo biti optimisti...
Post je objavljen 15.03.2005. u 00:15 sati.