Vječito pričam sama sa sobom, vodim monologe duge godinama. Neke sam započela još jako rano. I još traju.
I vraćaju se lica jednom viđena, bezvezna formalna upoznavanja , pa ipak, vracaju se.
Kao da nisam ja, tu unutra.
Kao da postoje vrata otvorena oduvijek i sada se gužvaju u meni tisuće lica i pitam se... jesam li ih trebala zatvoriti još davno, sačuvati komadić od sebe.
Znam da ima istine, znam da postoji mjesto gdje te nijedno ljudsko biće ne može doseći, dotaknuti, gdje si još uvijek samo svoj.
Mjesto na koje nisu utjecali, mjesto koje još nije boljelo i gdje nisi bio povrijeđen.
Ponekad čeznem, sasvim tiho, bezglasno. Postajem čežnja i svaka moja i najmanja stanica pretvara se u čežnju.
Za mjestom na kojem je istina o meni.
Ne dosežem ga a moja čežnja postaje bol.
Trebam tišinu.
I noć.
Netko opet govori u meni; a ja ne stižem nikuda, ostajem tamo , sasvim daleko izvan sebe.[/I]
Post je objavljen 14.03.2005. u 22:48 sati.