Naježila sam se kad sam danas čula te riječi.
Bili smo na večeri u "Staroj Savi". S obzirom da su mi poslovi intenzivno vezani uz komunikaciju, moglo bi se reći da imam profesionalnu deformaciju - gdje god se nalazili, uvijek čujem što se priča za susjednim stolom. Dobro su mi poznate sve "šprance". Upravo je nevjerojatno kako malo današnjih ljudi smisleno govori. Masovno se koriste poštapalice: ovaj, onaj, mislim, kužiš i slično, a rijetko će se čuti da netko od početka do kraja izgovori cijelu rečenicu. Sadržaj razgovora ne želim ni komentirati. Općenito, mrzim besmislene razgovore i osobno ih izbjegavam jer mi se čine kao gubitak dragocijenog vremena...
No, sad moram paziti da se i ja ne izgubim u besmislenom monologu i vratit ću se na početak. :) Dakle, ni večeras nisam uspjela "isključiti" uši i morala sam čuti razgovor za susjednim stolom. Bio je to bračni par u četrdesetima, pretpostavljam (po naglasku) negdje iz Istre. Dogodilo se da je konobar pogrešno shvatio njihovu narudžbu, pa ženi nije donio pizzu. I počelo je beskonačno cveketanje, očito je bila u hipoglikemiji (možda i sa PMS-om), a da ne spominjem da je bilo jasno ko bijeli dan da se želi posvađati s mužem. Razlog nije bio bitan, on je naprosto morao biti kriv. Od sitnog zanovijetanja, njezin je ton rastao na sve višu frekvenciju i dosezao razinu koja me polako dovodila do ludila. Po ne znam koji puta sam uočila nevjerojatnu kreativnost duge jezičine: rečenicu koja je po prilici glasila "ti si kriv jer konobaru nisi naglasio da želimo dvije, a ne jednu pizzu" doslovno je pola sata izgovarala na bezbroj različitih načina mijenjajući poredak riječi u rečenici i intonaciju koju u pismenom izražavanju obilježavamo točkom, upitnikom (u spomenutom slučaju je konstataciju pretvarala u retoričko pitanje), uskličnikom, upitnikom i uskličnikom u kombinaciji... Mog dragog je zabavljalo jer sam točno pogađala reakcije njezinog muža i razvoj događaja. No, tada je uslijedila izjava koju nisam očekivala iako sam možda trebala pretpostaviti da će do nje prije ili poslije doći: Budi muškarac i reci mu što ga ide! (pa onda umiljato) Napravi to meni za ljubav... Hoćeš?
E tu bih se možda po prvi puta složila sa glavnim "spamerom" blogova i samozvanim kritičarem ženskog roda, papijem. Ova je zaista bila primjer prave, pravcate kokoške! E zbog takvih se ponekad sramim što sam žensko. Kakav je to štos?! Možda je problem u mom odgoju jer u obitelji nije bilo nekakvih glumica koje traže muškarčinu za velikog zaštitnika. Razumijela bih da se radi o potrebi za fizičkom zaštitom u situaciji gdje je žena zaista ugrožena, ali tražiti od muža da bude "muškarac" jer je nju uvrijedio konobar?! Pa takva lajača onog jadnika sa pregačom može pretvoriti u kašu svojom jezičinom, a ne da od dragog traži dokaz ljubavi preko konobarovih leđa.
Što je najgore od svega, zbog takvih koza i postoje predrasude o ženama. Jadne i slabašne skrivaju se iza svojih snažnih muškaraca koji moraju braniti njihovu čast... S druge pak strane sipaju otrov na sve otvore. Došlo mi je da joj kažem "pa budi ti žensko, sebi za ljubav".
Veliko finale moglo bi se opisati uzrečicom "svakom loncu poklopac" - on naručuje ljubazno još jednu pizzu (a za ljubaznost je, naravno, pobrao još jednu dozu klepetanja) i zatim joj je izrezao kao malenom djetetu jer ona sama očito ni to nije mogla učiniti... Pokazao se velikim zaštitnikom, pa su njezina nježna duša i nimalo slabašan ego (barem privremeno) bili zadovoljeni. Bljak...
Post je objavljen 14.03.2005. u 20:09 sati.