Bio sam dječak sa snom, pun entuzijazma svaki put kad bi primio loptu u ruke, pun volje i snage da svaki put ta lopta prođe kroz, ponekad magičan obruč. Bilo je dana kad je sve ulazilo, a s druge strane, bilo je i dana kad sam gubio živce zbog toga kako nijedna neće unutra. Ali kako god bilo, ja sam tu provodio minute, sate, dane. I najradije sam bio sam, tu sam imao svoj mir i nikome nisam smetao. Malo kad sam na tom košu doslovno igrao, više sam volio biti sam i šutirati do iznemoglosti. A navečer, kad bi išao kući, ljudi su me s balkona pitali kako mi više ne dosadi raditi istu stvar od jutra do mraka. Ne sjećam se da sam nikom odgovorio, samo sam se nasmiješio i nastavio provlačiti loptu kroz noge od koša pa sve do kuće. Bio sam mali, možda 4 razred i koš mi je bio život. Svaki put kad bi vidio neki potez na televiziji odmah bi išao uvježbavati i naravno, ostajao do kasno u noć.
I sanjao sam… (pa svi sanjamo, jel tako?!)
Sanjao sam kako ću jednog dana igrati negdje daleko, da ću biti svjetski poznat i sve ostalo što je dolazilo u tim i takvim snovima, znate već kako to ide.
I ni jedan trenutak nisam mislio da neće biti tako.
Svako dijete fantazira o tome da jednom postane sportaš ili glazbenik ili već nešto.
Ja sam htio biti košarkaš od prvog dana kad sam primio loptu i uputio prvi nespretni šut prema košu.
Godine su prolazile, ljubav je rasla…
I danas, kad sam kod kuće, volim otići šutirati, ljudi me još uvijek gledaju, ali se više ne čude i ne pitaju odakle mi tolika volja.
Soba mi je puna postera poznatih košarkaša i više liči na sobu nekog manijaka, nego na sobu dječaka koji je imao san, ali sad ga više nema.
Sad je u rukama samo lopta i neizmjerna ljubav . Nema više snova, nema više misli o uspjehu. Tek koji nemogući šut usreći me kao dječaka koji je imao san…
Post je objavljen 14.03.2005. u 16:03 sati.