Imam naviku zadnjih par godina pisati "mini-dnevnik", opisati cijeli svoj dan, važne događaje u privatnom i javnom životu, te popratni zanimljivi sadržaj u svega rečenicu, dvije. Tek sam prije koji dan shvatio da bilježim totalno nepotrebne stvari poput jeo, spavao, gledao TV, sjeo s nekim na kofi, skočio do faxa . Kada sam bacio oko na ono što sam naškrabao do sada, obuzeo me apsolutno isprazan osjećaj. Kao da sam gubio vrijeme zadnjih dve-tri godine. Život mi je ispao monoton osim nekoliko ispada. Nije da nije bilo stvarno zanimljivih trenutaka i znam da imam zanimljiviji život nego većina vršnjaka, većina ljudi, ali…
Htio bih puno toga probati, vidjeti vlastite granice, ispuniti svaki slobodni trenutak, ispuniti život. Svijet je jako brz, a stalno imam osjećaj da kaskam za ostalima. I to nije sve. Kako ja to kažem, u meni se u zadnje vrijeme budi nomad. Ne mogu biti na mjestu. Lud sam ako ostanem cijeli dan doma. Svako malo mi pogled pobjegne na autobuse za van grada, za more. Velegrad, mrcina od grada sa milijun duša, pojava od Zagreba mi je postala seoce. Guši me. A znam da sam zapeo i ne mogu se maknuti, a to guši još više.
Što napraviti? A što mogu. Ne mogu bježati od nekih obaveza.
Post je objavljen 14.03.2005. u 09:43 sati.