Kad me migrena prikuje za krevet u dnu mračne sobe, kad nemam snage čak ni za pokret kojim bih od kože odlijepila plahtu natopljenu znojem, katkad starim čitavu noć i dan, i dok dišem ustajali smrad onoga što sam povratila jedino što mi dopire do svijesti, a ne čini nepodnošljivu bol, jest pokušaj da zamislim, posljednjim atomima snage, da sam, u tom stanju (izbuljenih očiju, s velikim crnim podočnjacima, kutova kapaka stopljenih s korijenom nosa) izložena pogledu stranaca. Kad sam tako svedena na potpuno nemoćno biće zbog prevelike patnje voljela bih da me uslika suprug, kako bih imala svjedočanstvo za potpunu kompenzaciju mojih eventualnih fizičkih posrnuća, utiskivanjem slike u poglede istog.
Glavobolje su obično uzrokovane razlozima koje je izuzetno teško otkriti. Oni koji su im skloni to odlično znaju. To ih na neki način oslobađa grižnje savjesti kad je uzrok očit i kad su i sami krivci: pretjerano konzumiranje alkohola ili pretjerana izloženost suncu. Svaki grč pretvara kovački posao koji se odvija ispod moje lubanje u nešto što doživljavam kao posljednji, najsnažniji udar po metalu što se obrađuje. Cijelo tijelo se povlači u masu u glavi i pretvara u šaku koja steže oštricu.
Post je objavljen 14.03.2005. u 08:49 sati.