Prolazeći šumom stadoh kraj jednog drveta ispred kojeg stoji drvena ploča s pričom čiji ću dio pokušati prenijeti, dakako uz dodatke iz moje glave. Prolazniče, ja sam drvo, zastani. Zimi te griju moje grane, a ljeti pod mojom krošnjom nađeš hladovinu. Sjediš na stolici koja dolazi od mene, za stolom i pod krovom od mojih dasaka. Mojim se plodovima hraniš i od njih sokove piješ. Kad se rodiš u koljevci si mojoj, a kad umreš od moga drveta napravljen ti je lijes za vječni počinak. Cijeniš li me sada više? Čuvaj šumu! Bez drveta nam je doista nezamisliv ovozemaljski život, a ja se sjetim još jednog drveta, koje mi je putokaz k vječnom, životu...
Post je objavljen 14.03.2005. u 07:30 sati.