Dragi moji čitatelji,
navodno se svemir širi i širi i to je izvan sposobnosti ljudske spoznaje jer što je tamo dokle još svemir nije došao. Ni prostor ni vrijeme do tamo još nisu stigli pa kako onda ja mogu uopće govoriti o tome kao "tamo" ili "još". Ali zadržimo se na ovome skromnome dijelu koji se do sada raširio. E, pa tu ste vi negdje unutra. I svi imate glave. I u vašim glavama se stvaraju slike koje vaše lijepe oči registriraju, sklapaju se zvukovi koje vaše lijepe uši osluškuju i još svašta se slijeva u te vaše lijepe glave. I nema niti jedan među vama koji je isti kao neki drugi među vama. Ovaj trenutak dok vaš mozak dešifrira ovo moje blebetanje je unikat u kozmičkim razmjerima. Hoću reći da ste živi. Neki su fizički ograničeni, neki su psihički ograničeni, neki su osuđeni na neprekidan užas. Niste među njima jer ovo čitate. Ako ovo čitate onda ste relativno u redu. Ili najčešće skroz u redu.
Ali to neće potrajati. Jednog dana ćete crknuti. Pa mi je palo na pamet da, onako iz pristojnosti, kad ste već dobili jedan takav poklon - to da ste tu, živi i čitate ovo,
pomislite kako vas ništa ne može zaustaviti. Jer, rekao sam to i malo niže, OVO JE TO.
OVO NIJE GENERALNA PROBA. NEMA DRUGE ŠANSE. NEMA REPETE. SAD I OVDJE. VI STE SAD I OVDJE. VI STE JEDINI VI U CIJELOM JEBENOM SVEMIRU. KOJI JEBENI KURAC BI JOŠ TREBALO DODATI TOJ ČINJENICI? ZAR MOŽE JAČE OD TOGA? ŠTO BI BILO JAČE OD TOGA? MOŽE LI VAM NEKO PONUDITI NEŠTO JAČE OD ČINJENICE DA STE ŽIVI? NIŠTA VAS NE MOŽE ZAUSTAVITI! SVAKA DRUGA POMISAO JE SUUUUULUUUUUDAAAA!
E... a bilo bi još baš lijepo da budete i dobri dok trajete. Jer ako ste dobili nešto takvo na poklon, onda bi nekako bilo pristojno da zauzvrat i budete pristojni. To bi baš bilo fino od vas. Eh... da... ja sam Pooka, nevidljivi zec, mene to sve ne tangira puno... samo mi je nekako palo na pamet. To... da ste svi do jednoga živi.
Post je objavljen 14.03.2005. u 07:27 sati.