Ko bi sada pomislio da smo mi nekad bili skupa. Dečko iz kluba. Svijetlo-smeđa kosa, plave oči, fenomenalno razvijen. Trenirao je, i još trenira, jedno 3 godine dulje od mene, i svi smo ga gledali ko nekog boga! Svidio mi se čim sam ga ugledala, bilo je to tamo negdje u 7-8 razredu osnovne, ali hrabrosti za ulet skupila sam nešto kasnije, ali samo malo kasnije. Dao mi je broj mobitela i značajno mi se nasmiješio, sjećam se bila je srijeda, zadnji trening prije zimskih praznika. Uvijek sam čekala pravi trenutak za takvo što i osiguravala se da se ne bi osramotila…ah! =) i tako znam počeli smo se dopisivat tako da sam mu čestitala Božić. Kakvi su to bili dani, kad smo bili «mali», a glumili neku ozbiljnost. Prvi poljubac bio je u ponoć, na tulumu koji sam radila za novu godinu. Ta večer je bila ok, al naša veza nije bila ništa zanimljivo, shvatila sam da sam upoznala jednog fenomenalnog frenda, ali nisam znala da ćemo postat tako dobri prijatelji. Sada smo više ko braća. Mi unutar kluba, nas 10-tak(nešto manje), je ko obitelj, sve prolazimo skupa, baš sve, i volimo se ko obitelj. Što će reći da ga volim, volim ga onako bratski. A u to sam se uvjerila nedavno, također na mom tulumu, htio me poljubit, i je…i to je bilo toliko toplo i prijateljski da vam ne mogu opisati! Ta gesta mi jako svidjela, jer sam shvatila koliko smo zapravo povezani…bar sam ja to tako shvatila!
On je, tada, kada smo bili mali, više bio neki pojam, i zato je sve to i bilo. Čim sam ga uspjela dobit, bio mi je dosta! Žao mi je što ga moram staviti ovako pod broj, ali broj je samo kao jedan od onih mojih….BROJ 6-Ivan(01.01.2002-11.02.2002; 06.01.2005)
Post je objavljen 14.03.2005. u 00:07 sati.