Elem, danas tako, sjedechi u onoj zubarskoj stolici.. bacih se na razmishljanje (da zaboravim na bol) i.. pade mi na pamet da je sve prolazno. Pa i ljubav. Iako mi mislimo da neche nikada prochi, ljubav prodje. Prije ili kasnije. To ti je kao lampa.. ona gori dok ima ulja.. kada nestane ulja ta lampa se gasi. Tako se i ljubav ugasi.. Ponekad i to 'ulje' koje koristimo nije dobro.. pa smrdi.. pa previshe dimi.. ponekad trebamo zamijeniti to ulje.. staviti novo. Poboljsha se svjetlost.. i plamen. Hmm..
Ljubav treba hraniti.. potpaljivati :) dodavati ulje.. ma shta god, jer vremenom, prepushtena sama sebi, ona se gubi. Ponekad se mozhe ponovo vratiti, ali u vechini sluchajeva nestaje zauvjek..
Pa si ti sad vidi. Ne zhelim da moja ljubav umre.. Nebih to mogla oprostiti sebi. Datu rijech nikada nisam pregazila, pa ni ovaj put ne zhelim. Ali, ako je protiv moje volje, ja tu nishta ne mogu.
Prochitah negdje na diskusijama.. zashto mrziti one koje volimo a koje nemamo? Pametno je recheno, treba voljeti osobu i ako je ne mozhemo imati. Jer ljubav nije sebichna.