Učini mu se koji put da je mjesto rođenja izronio iz mora.I bez obzira na to gdje se nalazio, tu bi uvijek bio dom.Grubi kamen, gruba stopala.Tu je ta mala vala, smješak mu prođe licem dok je brojao bljeskove ispod površine.Bijela obala od rasutih ogrlica.Sjedne na sam početak vala i zabaci glavu gledajući u sunce.Djetinjstva su treptala pod obrvama i bilo je ugodno.Prva ljubav, mala plava Marina, prve modrice i izbijeni zub.Prva pjesma i prvo razočaranje.Sve prvo postalo je on sada.Namjesti se bolje, nalakti desnu ruku u zdrobljene školjke i ispruži noge.Dotakne ga pokret.Otvori oči, ali se ne pomakne, ostavi ribe da se naviknu na njega.Ovo nije riba.Na dugom vratu, s punašnih ramena, stoji glava.Bez sjete, radoznalo, gleda.Nabijene slane usne, boja tek nadolazi u njih kako je duže promatra.A negdje ispod površine, više nagoviještajući nego što se vide, grudi bijele i čvrste, kao štitovi.S dva slasna vrška.Od njih se i more i um pjene.Viri i gleda ga.I ne miče se.Ne boji.Naslonila glavu na njegovo stopalo i on je osjeti kao svoju.Kao da je došla iz njega.Nakon smrti, ponovno rođenje kroz bezdan.Dubina mu je vratila blago.Bez karti, bez suparnika.Privijala se uz njega.Mimo sunca bljesnu ljuske mjesto nogu.Hladna, a grije iznutra.Pljusak vala s jezom užitka.
Post je objavljen 13.03.2005. u 21:00 sati.