Večer je mirisala kao obično i ništa nije nagovještavalo da će se u njoj roditi kaos. U dnevnom boravku mojih roditelja odvijalo se još jedno obiteljsko okupljanje i buka se miješala sa dimom cigareta, klizeći na ulicu kroz otvorena balkonska vrata. Galama uobičajena za ovakve događaje smetala mi je. Uspjela sam se izvući od izrabljivačke dužnosti zabavljanja tuđe djece i pokušavala sam pratiti događaje na ekranu prastarog TV-a. Prikazivao se neki američki film iz 80.-tih godina. Sam Bog zna zašto me zaintrigirala radnja te petparačke produkcije. Napeto sam pratila šarene pokretne sličice i tek krajičkom oka sam zamijetila da je svijetlo zatitralo. Već slijedećeg momenta zavladao je mrak.
Galama je na čas utihnula. Tamu je proparao glas mog oca: «Ženo, sreća da nisi pospremila one svijeće od Božića, kao da si znala da će nam trebati tri mjeseca poslije». Smijeh iz 5-6 grla uzdignu galamu iz prašine i kao da prizva svijetlo, jer žarulja zablista u punom sjaju. Prebacila sam svoju pozornost sa veselog društva na ekran i ustuknula. Nešto se čudno dešavalo, jer titl filma više nije bio na poznatom jeziku. Slova su oblikovala nepoznate riječi.
«Ej, tata, dođi pogledat ovo», viknula sam. Stari se lijeno došetao i namrštio obrve. «Hm, šta si sad zabrljala? Kako si to uspjela pokvarit?». Klasika! Ako nešto nije u redu oko tehnike odmah me proglašavaju glavnim i odgovornim krivcem. Umjesto da pokažu malo razumijevanja za tehničke žrtve mojih eksperimenata sa «popravljanjem» aparata, oni počnu sa nabrajanjem cijena svih radija, tranzistora, pegla koje sam onesposobila u znanstvenom zanosu….Zahvaljujući gostima mimoišla me prodika, ali sam i profućkala priliku da odgledam film do kraja, jer je stari ugasio kutiju i zaplijenio daljinski. Prkosno sam prišla radiju u kutu sobe i upalila ga. Hm, ni on baš nije najbolje fercerao. Ni jedna stanica nije mojim ušima pružala razumljive sklopove. Napokon sam nakon 10-ak minuta šteljenja uspjela uhvatiti slab signal poznatog jezika. Možda bi bolje bilo da nisam, jer ono što smo čuli izvrnulo je svijet naopako…
«Dragi građani drage nam Federacije, molimo vas da ne dopustite da vas zaslijepi panika! Istina je da nam je domovina okupirana, ali obećana nam je maksimalna obzirnost i naklonost! Republika Mađarska (?!) je jasno naglasila da o nama ovisi kako će se ophoditi u ovoj situaciji, pa vas još jednom molim da ne izazivate nikakve probleme i da se priklonite trenutnom stanju…»
Glas na radiju se počeo gubit i prekidati. Muk u mom dnevnom boravku nije dugo trajao. Svi su progovorili u istom momentu-žene su kukale, muškarci su bili prividno hladni i pod kontrolom. Ja sam izletjela na balkon i ostala paralizirana prizorom. Ulica je bila puna vojske sa oznakama neke nepoznate zemlje. Prisjetih se da je spiker spomenuo Mađarsku. Pa zar Mađarska ima vojsku?! I kakva je ta naša zemlja kad je može okupirat MAĐARSKA! Ruka mi posegnu u džep za mobitelom. Morala sam javiti bratu šta se događa, on možda još ne zna. Trebali bi i okupit ljude pa organizirat pokret otpora. Konačno će se isplatiti što smo godinama morali štrebati brošure iz «Titovih staza revolucije». Pogledala sam na ekran mobitela i šokirala se. Mora im se priznat da su ovi Mađari drama učinkoviti. Okupirali su nas prije pola sata a već će nam uspjeti naplaćivat roaming - na ekranu je pisalo «HT Hungary»…
Tu negdje sam se probudila. Javim vam ako se jedne od ovih noći desi nastavak. I mene živo zanima… :)