Okreće se kolo sreće,
vrteći se ne pristaje,
tko bi gori sad je doli,
a tko doli ka gori se kreće.
Ivan Gundulić
Nevjerojatna je ta mjena dobra i zla, yinga i yanga... I onda iz te neravnoteže nastaje ravnoteža koja se zove Život. Obožavam neke poslovice i izreke jer su nevjerojatno točne:
Nakon kiše dolazi sunce.
ili
Kad se vrag koti, nikad nema samo jedno mlado.
Ukratko, mislim da mogu reći da sam opet ušla u ciklus dobrih događaja, pa se čak i bojim pisati koliko mi je dobro.
Najprije, sredili smo se financijski... Iznajmili smo jednosobni stan u kojem smo prije živjeli, a istodobno je moj šef dragome nadoknadio dio plaće, pa tako napokon mogu odahnuti bez grčevitog straha hoću li zagaziti u nedozvoljeni minus ili ne.
Na poslu preporod. Došlo je do nekih kadrovskih promijena koje sam jako priželjkivala i sada mi radni dan predstavlja užitak. Radim posao koji obožavam u sredini koja mi odgovara.
A najviše me iznenadio poziv koji bih mogla nazvati "poklonom sudbine" - zvao me moj mali, voljeni, kosooki učitelj tai chi-a... Prije nego što mi se život pretvorio u kaos promijena (počelo je još prije trudnoće) vježbala sam u Makronovi tai chi. Odlazak na treninge bio je ostvarenje mojih snova. Godinama sam na televiziji gledala sa zavišću kako Kinezi vježbaju u parkovima, a već sami pokreti su mi djelovali smirujuće. No, nikako nisam u Zagrebu naišla na zadovoljavajuće treninge, uvijek mi je nešto smetalo... U Makronovi učitelj mi je bio Hao, pravi kineski intelektualac. Većina nas pri spomenu na kineske Hrvate zamišlja vlasnike kineskih restorana ili trgovina za, rekla bi Seve, uvoz, izvoz, svašta. Ne, nisam rasist, ali imala sam dojam da k nama dolaze samo očajnici koji u svojoj zemlji ne mogu ništa napraviti. Hao je već na prvi pogled ostavljao drugačiji dojam... Teško govori hrvatski, no simbolima, pokretima te s nekoliko naučenih izraza nam je odlično uspjevao prenjenti znanje... Jednom je došla prevoditeljica i tada sam se uvjerila da sam ga dobro procijenila. Završio je dva fakulteta - fiziku i akademiju borilačkih vještina. Nije nam ni pokušao uz vježbe "uvaliti" i nekakvu, zapadu prilagođenu istočnjačku filozofiju. Prikazao nam je tai chi kao sustav vježbi, meditaciju u pokretu, odnosno kako ga neki i zovu, poezijom pokreta. Važno je samo da prestanete misliti o bilo čemu osim o svojim pokretima, govorio je... Sviđao mi se i kao osoba - ne sluša njihove "narodnjake" već Pekinšku filharmoniju, ima odličan smisao za humor, dobrodušan je, nedostaju mu žena i sin koji nikako ne uspijevaju dobiti vizu... Već tri godine živi u Hrvatskoj, a osim što vodi treninge, radi svašta kako bi preživio. Ukratko, vrijedan i pametan. Jako smo se navezali na njega - ne samo ja, već cijela grupa. Čak su jednom bili kod njega na večeri (tada me, na žalost, nije bilo) i kažu da odlično kuha. Mogla bih reči, pravi učitelj iz filmova... :)
Skoro mi je puklo srce kad je prestao raditi u Makronovi. Prešao je u drugi klub gdje mi termini nisu odgovarali. A još mi se i život zakomplicirao i tako je od tai chia ostao samo slatkasti okus sjećanja...
Ovih dana sam intenzivno razmišljala o tai chiu. Nevjerojatno je blagotvorno na mene utjecao. Znala sam odlaziti na vježbe sasvim bezvoljna, ponekad i žalosna, no nakon treninga sam doživljavala stanje slično euforiji. Fizički i psihički sam se preporađala, kao da sam se kupala u zdencu života. Vidjela sam da je Hao zadovoljan mojim pokretima, sve manje me ispravljao i mislim da je i on shvatio koliko u tome uživam. Nakon ovog pobačaja koji je obilježio vrhunac lošeg ciklusa, jako sam se poželjela vratiti, ali više nisam znala gdje da ga tražim...
Da ne duljim, u petak me nazvao. Nisam najprije prepoznala tko je pri telefonu, no tada je telefon preuzeo neki njegov suradnik. Očito je napokon pronašao "managera". Objasnio mi je da će Hao sa grupom raditi dva puta tjedno u NSB-u i to u terminima koji mi odgovaraju. Oduševila sam se, kolege su me gledali kako skačem po redakciji... Kad mi je čovjek rekao da je on sredio prostor i termine, samo sam izvalila "ja vas volim" na što se nasmijao i rekao da i on mene voli iako me nikada nije vidio... :)))
Jako sam sretna, zaista. Srušene kockice se ponovno slažu, sve dolazi na svoje... To je čarolija života koju treba znati prepoznati... Napokon se mogu odmoriti, srediti život tako da mi bude omogućeno prikupljanje snage za dalje. Proteklih se dana pripremila moja "kupelj" u kojoj ću se opustiti... Čak ni ponedjeljak nije uvijek loš dan, već samo još jedan početak. :)