Čovjek unutar svoje egzistencije poznaje najbolniji i najteži poraz - smrt. Ona je najveći gubitak jer uzima sve i svakomu to učini ne praveći razlike, zbog čega je, kažu, jedina pravda. Iskustvo nas je naučilo da sva živa bića nužno umiru. Onda je u tu tamu doprlo svjetlo s neba i ljudi su naslutili da postoji život koji nije smrtan. Objavljeno im je da je to Božji, vječni život te da ga Bog želi podijeliti s ljudima. Najveći objavitelj te tajne Isus Krist donio je novost da se ljudima, Božjim prijateljima, život mijenja, a ne oduzima. Kao da je htio reći: "Ne budite zabrinuti što umirete, kao što niste zabrinuti za svoj voćnjak što čami u golim i beživotnim granama, sred zime, znate naime da će se opet zazelenjeti, rascvjetati se i donositi plodove. Bog tako gleda na vaše smrti i poručuje: važno je ne biti iskorijenjen iz života."
Što znači: "ne biti iskorijenjen"?
To znači živjeti kvalitetno, ne brojati godine, nego živjeti intenzivno život i davati najbolji dio sebe s ljubavlju. Tako se ukorjenjujete u život, takvim životom moguće je mirno čekati novi početak. Shvatit ćete da nije važno koliko dugo živite, nego koliko vremena ste odvojili za druge, koliko ste voljeli, koliko ste živjeli za pravdu i istinu... Samo toliko ste zapravo živjeli. Smrt će vam tada biti teška rana, ali Bog ima lijek pomoću kojega ona može zarasti. Bog vas upozorava da nije tragično umrijeti, nego umrijeti, a da se nije istinski živjelo. Ne znam kako dug život, ako nije osmišljen, odlazi u nepovrat, iskorjenjuje se - to je smrt. Kvalitetan život, život po ljubavi, ne ostaje u smrti, nego kroz nju suvereno prolazi jer ljubav je jača od smrti.
Zašto nas je tako teško u to uvjeriti?
Iskrivili ste puno toga u životu i u smrti. Smrt vam je sve strašnija, umirete daleko od ljubavi, ostavljeni, osamljeni, otuđeni, zaboravljeni, deprimirani, iznenadno, nasilno, čak bezbožno. Mora da je strašno i beznadno tako umirati. Takve smrti ljudi prekrivaju skupim vijencima, svečanim sprovodima i mnoštvom novinskih obavijesti s licemjernim frazama: "Blago preminuo u Gospodinu".
Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!
Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!
Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajo od zvijezda!
Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde!
A. B. Šimić: Opomena
Mislim da je smrt prirodni zakon; sve što živi nakon nekog vremena nestaje, a tako je i s čovjekom. Imamo li ikakav razuman razlog da vjerujemo u život poslije smrti?
Imamo. Čovjek nije samo biološki organizam. On je, za razliku od ostalih životnih oblika na Zemlji, i duhovno biće. Iz te duhovne, neraspadljive stvarnosti može se nadati životu nakon biološke smrti.
Ipak, smrt je granica iznad koje čovjek ne može dalje, a o tom dalje nema nikakvih iskustvenih saznanja. Kakvog smisla onda ima o tome uopće razmišljati?
Istina, smrt jest čovjeku nepremostiva granica, ali je jednako tako istina da je upravo čovjeku svojstveno da nadilazi granice. On neprestano razmišlja kako nadići i granicu smrti i od toga ne odustaje; kao da mu je to uređeno, kao da sluti da ta neumoljiva smrt ipak ne bi trebala imati zadnju riječ. Tu slutnju je u ljudima snažno budio Isus.
"Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro..."
"Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeruješ li ovo?"...
"Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!"
Vjera u život nakon smrti može biti nerazumna sve dok čovjek ne stane pred Isusa. Pred Isusom nije nerazumno vjerovati jer je On, kao što je i Marta ispovjedila "Sin Božji", On zapovijeda smrti. Ovo je nova istina i Isus omogućuje njezino prihvaćanje čudom u Betaniji. Rekao je: "Ja sam uskrsnuće i život" i oživio Lazara. Rekao je: "Ja sam svjetlost svijeta" i slijepcu otvorio oči. S Isusom je ljudima moguće nadvladati dva svoja najveća neprijatelja: tamu i smrt. Jer tama i smrt su jedine stvarnosti u kojima se čovjek gubi. Ako je u Kristu i s Kristom, neće se izgubiti jer će ući u svjetlost vječnu i u vječni život kao što je i On ušao nakon svoje smrti po uskrsnuću.
Ni život ni smrt ne pripada meni
ja sam samo onaj koji je u sjeni
Onog što mu smrt ne mogaše ništa
Onog što pretoči se u stub
Sunčani
Ja sam samo onaj što iz svoje jeseni
Iz zatoka tvari iz te tvarne muke
U ona daleka sunčana počivališta
Pruža! Ruke.
Mak Dizdar
Post je objavljen 13.03.2005. u 07:06 sati.