Nakon spašavanja Nimfi, gdje će se sve još mladi Arić pojaviti...?
---------------------------------------------------------------------------------------------
VII.
Dok je lutao Arić mračnim cestama
imao je osjećaj da mu je netko za petama.
U grm se sakrio
da bi otkrio tko ga je to pratio.
Ugledao je zanimljivu personu
kojoj je mjesto prije bilo u nekom salonu,
a ne na ovom drumu
koji vodi u mračnu šumu.
„Ja sam Arić, junak poznati.
Mogu li što o tebi doznati?“
„Mladi Ariću, za tebe sam čula,
ali još si uvijek u nekim područjima nula.“
„Stručnjak sam već u svemu,
ne brijem ni na kakvu jadnu šemu,
a posebno se ponosim vještinom u pljuvanju.“
„Ali te netko mora naučiti izrabljivanju.“
„O čemu to uopće pričaš, kako ti je ime?“
„Ja sam Jamma i ponosim se time.
Ako si voljan slušati savjete jedne hijene,
naučit ću te kako izrabiti sve muškarce i žene.“
Arić promisli i reče: „Dok ne završimo s lekcijom,
pod mojom si, mala, protekcijom.“
„Prvo se malo ulizuješ,
a poslije nož u leđa zabiješ.
Koristi se svim atributima svojim,
psihičkim, fizičkim, nije važno kojim.
Slobodno varaj i predstavljaj se lažno,
tvoj probitak – to je jedino važno.“
Nakon par korisnih sati,
Arić se na svoj put vrati
oboružan novim znanjem
spreman suočiti se s bilo kakvim sranjem.
I tako je Arić upao u opaku šumicu
i vidio malu ružnu kućicu.
U šumicu sunce nije dopiralo,
no našega hrabrog junaka to nije diralo.
Drveće oko njega je bilo gusto i nisko,
pogrbljen je hodao i zube stisko.
Jedva se probio do te male kućice
iz koje su virile četiri ručice.
Zatim je čuo dva ljuta glasa,
svađali su se s puno gasa.
Pogledao je kroz prozor i vidio vrtuljak,
a kraj njega dvije patuljčice i jedan patuljak.
Prva je bila dwarf Tatica
poznata kao opaka ratnica.
Imala je jedinstveno oružje
smješkom je uništavala cijelo okružje.
Svatko tko bi vidio njen odvratan smijeh
rekao bi: „Mora da sam počinio veliki grijeh!“
Do nje je bila i mala Mordana,
voljela je filozofirati po tjedan dana.
Nju nikakva uvreda nije mogla smesti
od njezina filozofiranja si mogao samo sjesti.
Sa njima je bio i patuljak Pegla
duša mu je već odavno iz ovog pakla pobjegla.
On je bio jako dobre građe,
a ujedno i predmet njihove svađe.
Stalno je sjedio u kutu i šutio,
na njihove prepirke ne bi se ljutio.
Pošto je bio jedini patuljak, obadvije su ga htjele za sebe,
a on bi samo sjedio i govorio: „K'o vas jebe!“
Kad su spazili Arića, nastala je šutnja,
a u njihovim glavama velika pomutnja.
Dwarf Tatica tad se oglasi: „Ti si onaj heroj slavni,
k'o ti je dozvolio da budeš na našoj visoravni?“
Pita Arić: „Ej patuljci, ima problema?“
Odgovori Pegla: „Njih dvije muči jedna dilema!
Ja sam na svijetu patuljak zadnji,
a njima je na pameti nekoliko prostih radnji.“
„To je lako, uzmi obadvije!“
„A ne, kod nas postoji problem monogamije.“
Patuljice tad zavikaše u zboru:
„Riješi problem genije da bar jednom dočekamo mirnu zoru!“
Ovo je bio veliki izazov za njegove sposobnosti,
neuspjeh bi se katastrofalno odrazio na njegovoj osobnosti.
Mislio je dva dana i dvije noći,
do rješenja nikako nije mogao doći.
Molio je mudrace da mu daju neki plan,
no oni mu rekoše: „Budi malo samostalan!“
Sine mu konačno solomonsko rješenje:
„Stiže za patuljačku naciju spasenje!“
Zahvaljujući svojoj ingenioznosti,
koristeći sve svoje sposobnosti,
upotrijebi svoj dar
i učini slijedeću stvar:
pozove na stranu dwarf Taticu
i palicom joj razbije patuljačku glavicu.
Baš je bio zadovoljan sa sobom
kad počne vrištati Pegla: „Idiote, učinio si me robom!
Odgovaralo mi je, tupane, da se one svađaju
jer dok se svađaju, djecu ne rađaju!
Oćeš ih ti hraniti gade jedan,
zbog tebe mi je život postao bijedan!“
„Čudan način za reći hvala,
ali riješena im je dilema mala.
Ah, geniji nikada nisu shvaćeni,
nigdje u svijetu nismo prihvaćeni.“
Zaputi se tako u daleki svijet
da pomogne svakome tko je proklet.
Post je objavljen 12.03.2005. u 20:47 sati.