Noćas je samo list čudom zaostao na nekoj grani povinutoj pod mjesečinom ali diše dubokim potocima mira i samo opaža tu laganu sjenku Male vile zalutale iz neke druge paralele u ovo prisjećanje.
Male joj ruke dodiruju koru hrasta, dodiruju stablo po stablo prema nekom samo njoj čujnom šapatu blijede zvijezde ali bez ikakve sumnje i kolebanja koja bi remetila savršen ritam plesa bosih nogu do ruba jezera.Kao da je zaborav jasan, a iskonsko sjećanje znanja samo pohranjeno u pretince s pitanjima. Mala vila spava.
Dar sebe sebi.
Miris zemlje i gljiva zgusnut u otisku koji će nestati pod nekom kapi kiše ima boju svjetla ispod spuštenih kapaka. Mahovina ovdje nije putokaz jer smjera nema u tom lutanju bez traženja. Znanje u vlažnoj gruboj kori hrasta, u huku sove sa grane i modrom tragu smjeha malih ptica nikad neće biti zaboravljeno, iako će magle gaziti po njemu u onom što se vrijeme zove.
Mala vila zna.
Post je objavljen 11.03.2005. u 22:39 sati.