Četvrtak je. Dan je, kada navečer odlazim u Centar. Dan je, kada me grupa u Centru očekuje. Dan je, kada radi go-sekcija Centra. Dan je, kada se u Centru igra atari-go.
19 sati je vrijeme početka rada go-sekcije, ali je istovremeno u tijeku 'Vila Maria', a dobar dio starih i mladih je zapaljeno za tu nanizanku. Tako je to i ovdje. Meni ne ostade drugo, nego pričekati, da današnja, još jedna perla ove krunice, bude odrađena. Bilo nas je, koje to ne interesira, ali dobar dio bijaše prikovan uz TV, pa se pričekalo cjelovitost.
Igralo se atari-go prema kategoriji na ploči 9x9 po dvije partije međusobno. Sistem odabira parova i izračuna redoslijeda je bio švicarac.
Krenulo se sa oko 20 minuta zakašnjenja. Već na startu problemčić. Ana neće igrati u večoj dvorani, gdje svi igraju, već u manjoj, a Marina, koja joj je protivnica, ni da bi pomislila na to. I tako svi odigraše svoje prve partije, a ovo se još čeka. Mogao sam odrezati i dati Ani minus, ali nije to svrha našega druženja. Nije igra u tome, da se nekoga kazni ili izopći. No, obično postoji neki red i pravila, ali ja u tome ne želim biti isključiv. Pratim kako će se to razriješiti unutar samih vinovnika igre. Očekujem da će Ana shvatiti neodrživost njenog stava. Tek joj napominjem da svi igramo u velikoj dvorani i da bi bio red tamo igrati. Na kraju nevoljko, ali ipak, odlazi tamo gdje svi igramo. Više joj je stalo do igre, no do isključivog nametanja svoje volje. Nekako je uvidjela, da se bez drugih ne može.
Zanimljiv je Ivan i to na duže pruge. Krenuo je bezpogovorno i uredno odrađivao svoju igru. Da li će tako do kraja? Pukao je u petom pretposlijednjem kolu. U trećem je izgubio od Adila, u četvrtom čak i pobjedio Marinu, a kada je trebao igrati s Darkom, u petom kolu slijedi: 'S njim nebum igral! Nema šanse.' Izgledalo mu je to previše. Sve sami jaki su mu protivnici. Uvjeravam ga, i to ne prvi puta, da jaki trebaju igrati s jakima, da bi se vidjelo tko je trenutno najuspješniji. Da li je on uopće svijestan da je on jedan od najjačih ovdje. Ta zar da prvo mjesto osvoji pobjeđujući one kojima danas ne ide. To nebi bilo sportski. Ivan ne želi niti slušati. Odluku je donio. Ostavio je Darku pobjedu bez igre. Poslijednje kolo nije niti igrao. I tako umjesto na mogućem vrhu turnirske tablice, završava na 7. mjestu.
U poslijednjem kolu nailazi susret Ivane i Mateje. Ispalo je tako po švicarskom sistemu, koji i inače upotrebljavamo. Mateja mi samo tiho rekne: 'Nebu htjela igrati.' Odlazim do Ivane i kažem joj s kim igra i da mislimo, da ona nebu htjela igrati s Matejom. Ja joj kažem: 'Kad bi drugi meni tak, ja bi sigurno odigrao.', ali opet čujem ono: 'Nema šanse.' 'OK', rekoh i pomislih: 'Bumo vidli.' I dodam: 'Ak misliš da nekaj ni u redu, bum pratil partiju, da bu sve u redu.' Odigrali ostali svoje, kad dolazi mi Ivana i veli: 'Buš gledal, bum igrala s Matejom.' Pomislih: 'Često treba strpljenja i vremena, jer često sve dođe na svoje mjesto, ako se ne žuri i srlja. Nažalost, često je nestrpljivost jača. Ima neka energija, koju nije lako obuzdavati u nama. Neke slike naših želja nošene su njom, pa se često poruše i prave vrijednosti, što zajedništvom se postižu.' Maleni, ovdje, jakih su emocija. Vrlo zorno pokazuju svoje želje, a načini ostvarivanja budu puni energije. Uspijem pokoji puta pustiti vjetar da odpuše u prazno, a tada se lakše sudi i o svojim drugačijim načinima djelovanja. Pokoji puta se ponešto uspije i spasiti na taj način. Eto, Ivana i Mateja su odigrale. Bilo je 1:1.