Daklem.. jučer ekipica s faxa + neki extra ljudi bili u tvornici na odličnoj plesnoj predstavi, u kojoj sat i po programa proleti.. ali leđa osjete svaku jebenu minutu.. one tribine i nisu baš najudobnije mjesto koje mogu zamisliti za gledanje nečeg imalo dugotrajnijeg.. no trpi i šuti.. sve za dobrotvorne svrhe.. no kako analgetika nije bilo u blizini.. poslužila se najbližim pivom.. i napivivili se mi duuuugo u noć.. i nakrivili se putem kući.. staza široka bar 3m mi je preuska bila i malo malo sam gacala po rosnoj, ako ne i zapišanoj travi (ti današnji gradski psi su lijeni otići malo dalje od stazice u nepoznato područje, već obilježavaju mnogostruko obilježeni teritorij..).. i tako putem, kako sam išla sama sam ridala i cmizdrila.. kako ja to volim kad sam pijana i sama.. maskara se spustila do pola lica.. prekrasan prizor.. sva sreća nikog nije bilo da me vidi.. da me neki manijak htio napasti mislim da bi se on više uplašio… (a ja sam inače pravi mamac za manijake.. ako je neki u blizini odmah me detektira)..
…and this one time.. sam se vraćala iz grada, sa noćnog busa u neko glu'vo doba noći..mp3 u ušima pa kako ništa ne čujem.. paranoja me hvata te se tu i tamo osvrnem oko sebe, uvida radi. i bilo mi čudno..( zgrada.. par ulaza..par dana prije toga netko napao curu usred bijela dana, torbice radi.. ) ..tip najprije kao i svi normalni ide stazicom, pa se popne gore do ulaza (sto je normalno ako želiš ući u neki od ili kako neki divni primjerci muškog roda to rade, zapišati se u neki od..) prođe dužinu zgrade tim povišenim putem i usput ubrza.. siđe na stazu..hm.. sad se ja popnem, s namjerom da uđem u svoj ulaz, on za mnom..
inače mi brava pun kurac zajebava..ali ovaj put je valjda osjetila da bi bilo pravo vrijeme da iz prve uredno otključa (nije bio standardni prizor iz filmova.. nisu mi ispadali ključevi iz ruku i slične pizdarije koje povećavaju napetost).. no, upali se lijepo svjetlo, otključam, uđem, s puno pozornosti zatvorim vrata do kraja, svjetlo ispred ulaza se ugasi.. svjetlo se opet upali, a kroz, ona zamagljena stakla vidim lika kako ostao drkati vani..još je iz protesta lupio po staklu šakom.. pa mislim stvarno.. čak nisam svjetlo upalila.. samo sam zbrisala u stan i zaključala se.. (što je čudno i inače ne radim jer mi vrata s vanjske strane imaju kocku i bez ključa se ne može ući)
Mislim stvarno.... koliko bolestan moraš biti da stojiš vanka i čekaš išta iole žensko.. inače živim u brdu i uvijek su se ljudi čudili kako me nije strah ići mračnom uličicom (niti 5 naseljenih kuća, pretežno vikendice, raspoređenih trči trči pa kuća), kraj koje je, trava viša od mene plus neko šipražje, bez ikakvog svjetla do moje kuće ..koja je jedno 200 metara više, prva s desne strane.. pa mislim.. koja budala je spremna čekati po noći da ulicom prođe netko.. pješke.. možeš misliti.. taj bi čekao samo mene.. no sada su u toj ulici neki novi klinci.. a ona izgleda kao dio civilizacije.. čak je i asfalt dobila..još nekoliko kuća uz put.. da vrisneš netko bi te i čuo..
E i jutros se ja probudim (jutros je jako relativan pojam).. mamurna.. glava puca.. i skupljam razasute perlice po podu.. kava se kuha..
Post je objavljen 10.06.2004. u 13:14 sati.