Ne znam za vas, ali ja sam odrastao u atmosferi kupovanja jeftinijeg. Moja mama, tada na vrhuncu svojih moći (prije nego što je postala prisilna 24/7x3 bejbisiterica), znala je točno što je u kojem dućanu jeftinije --- a s inflacijom i propadanjem firmi događalo se da su te varijacije bile vrlo ozbiljne --- i nije toliko išla u šoping koliko je slagala puzzle: jedno tu, drugo tamo, treće tamo... I onda nas je trijumfalno obavještavala o novim radnim pobjedama. Može to sad izgledati smiješno, ali dobar dio mog studija i sestrinih bezbrižnih dana prošli su na njenoj plaći i tatinim nepredvidivim honorarima upravo zahvaljujući tom tehniciranju.
Tako da i sam vjerujem u kupovanje jeftinijih stvari. Pogotovo od svoga fatalnog susreta s Zagrebačkom bankom i istočnog grijeha koji mi je zadesio kreditnu karticu (o Opel Corsi s gerijatrije da i ne govorimo).
Ne znam za vas, ali moj mozak radi na kavu (i, kad nema previše istočnih grijeha, čokoladu, ali bez toga se da). I tako sam ja, ponosni baštinik obiteljskih tradicija, svjesno odlučio u jednoj od susjednih trgovina sa znakom vodozemca kupiti jeftiniju neskafe. Još ljubaznija prema okolišu (= umveltfrojndlih), u vrećici... još s lijepim tekstom na portugalskom, koji se diči da je drito iz Brazila i obećava cafezinho... Jedino što me malo uznemiravalo jest što je bila drastično jeftinija od one uobičajene; oko 4 kune, recimo (što je pak skoro pa Novi list... kužite).
Jeste kad pili američku kavu? Ja jesam, iako ne u Americi. Grozna je. Prepečena. Barem za evropsko-turski ukus. Ako niste pili, zamislite njemačko-austrijske filter-kave, pa još malo gore.
Irrumabiliter (= CIL 4,1931, iz Pompeja, slobodan prijevod "rimtutituki"), dok je moja mama tražila od dućana do dućana jeftinije stvari, kod nas se još nije bio rascvao kapitalizam. I jeftinije stvari koje je ona kupovala bile su prava prilika (= Zonderangebot).
Eto što nas je naučio vrli novi svijet: ako košta kao smeće, onda i je smeće.
Post je objavljen 10.06.2004. u 10:53 sati.