Niko Kranjčar? Tko je to? Ovo je bila moja prva misao kada su po medijima i po kafićima počeli uzbuđeni razgovori o transferu tog igrača. Kao prvo, žalim sve ljude koji se živciraju zbog nečeg tako irelevantnog. Za istinu, nikada nisam shvaćao to obožavanje nogometa niti stvaranje kulta oko nekih klubova. Znamo onu rimsku; Kruha i igara. Ali gledajući prazan frižider i tu bijednu igru nogomet, vidim da od rimske poslovice imamo figu.
Nogomet je krajnje nezanimljiva igra, dvadeset i dva igrača trčakaraju po travnatome igralištu i pokušavaju ugurati kožnatu krpu u suparnički okvir od 3 metalne šipke, i u 90 minuta zamorne igre, posreći im se da to učine kojih 3-4 puta; a, to su uspješne utakmice. Uz to da se ne smiju tući, gurati, niti činiti nikakve uzbudljive i opasne radnje. Nešto što bi pobudilo divljenje i uvjerenje u hrabrost i srčanost tih igrača. Sve što rade jest da trčkaraju, no psi to rade mnogo učinkovitije, u onim svojim trkama pasa.
Nadalje, ta glupa odanost klubovim i uzdizanje trenera i igrača u nebesa. Shvatite, trenera, igrača, bilo koga boli ona stvar za odanost klubu, naciji i državi. Njih zanima samo novac a, sve što oni govore su pažljivi marketinški trikovi koji će vas natjerati da vjerujete u gluposti i platite ulaznicu za stadion i tamo se izurlate. Savršeno to pokazuje repka iz '98. Nakon što su se obogatili, biži iz Hrvatske. Što čine svi igrači koji uspiju se pokazati stranim menadžerima. Što nas dovodi do Kranjčarevog prelaska iz Dinama u Hajduk. Ne razumijem čemu tolika netrpeljivost Dinama i Hajduka? Razumio bih da je prešao u Crvenu Zvezdu pa da sad navijači bjesne, no on je otišao samo u drugi kraj Hrvatske. Očito kad nemamo koga mrziti dobri su i drugi Hrvati. No, kažu, to su konkurentski klubova, blah-blah...godine neprijateljstva... Krajnje smiješno, tolika frka oko gluposti. Također je i vrlo zanimljivo kako su to primili Hajdukovci. Dok su Dinamovci to primili razumljivo, oštećena ponosa, Hajdukovci su raširenih ruku primili „izdajnika“ u nadi da će im pomoći u konačnoj pobjedi nad Dinamom. Licemjeri. Tako je ovdje taj Štimac, kojeg neki vole a, neki razumni mrze. Štimac, propali nogometaš koji zarađenim parama otvorio mafijaški posao i obogatio dovoljno da dade jadnom, protjeranom Niki, 500 000 (pola milijuna) kuna za utjehu. Jadan Niko, jel' šmrca u Tomislavovu novčanicu. Dokazujući još jednom svima: da su nogometaši ništa drugo doli – prostitutke ili oportunisti.
Pa sve BBB-ovce to dovodi u gnjevno poricanje istine. Da cijeli njihov kult oko nogometa jest samo zabluda ljudi bez pravog uzora. Doista bijedan li nam je svijet kad ljudi ne žele vidjeti da im se uzima hrana iz usta, da ih kriminalna čizma gura u blato, da im se od njih izabrani političari s najslađim guštom smiju, smiju se njima i njihovoj gluposti, koju često pokažu u ovakvim slučajevima – beskorisnog nogometaša.
Post je objavljen 10.03.2005. u 19:55 sati.