Igramo se simobolizma na znak sjećanja na davno preminule simoboliste Rimabuda, Verlaina i t d. Prva riječ: oblaci. Oblaci..šlag..ušlagiranost...narkići..igla... vena.. krv..bolnica..ravna crta..dva metra ispod zemlje. The end. Druga riječ :more.More...mornari...prostitutke...aids... prezervativi...djeca..alimenatcija. Definitivno nisam simbolističkog duha u sebi, više nosim u sebi onaj poletni dah tinejdžerske autodestrukcije. Put to the autodestruction je popločen lošim navikama.
Prvi korak su cigarete. Sam čin pušenja smanjuje cigaretu. Drugi korak je alkohol. Tanka je linija između prvog pijanstva i kluba liječenih alkosa. Treći korak je psovanje. Učenje spolnih organa u osnovnoj školi ostawilo je dubok dojam na mome komunikacijskom izražavanju. Lijepo mi je na početku puta do auodestrukcije stara goworila: nemoj pušit, piti ni psovati. Njene riječi djeluju kao magična formula za paradoxalnu radnju. Možda da me jedan dan dočeka sa štekom bijelog waltera, bocom tequile i abecednom listom svih psowki da ih naučim recitirati..možda tek onda...možda bih i shvatila kako je sve to štetno. A u najgorem slučaju neosviještenja bogovski bih se počastila.
Sjedim u basu koji samo što nije odapeo nasred ceste dok bljutawo zaljubljeni par izmjenjuje slinu direkt ispred mene. On njoj:
« Ljubavi...razmišljao sam, ja bi bio zadovoljan da mi za godišnjicu pokloniš makar samo čarape, » U slobodnom prijevodu: želio bih s tobom provesti ostatak života i dati ti mogućnost da mi za par godina uz kamin pred kojim se igra cijela nogometna momčad malih derišta, krpaš te iste čarape. Ona njemu: « Ali ljubavi..ja sam mislila da to obilježimo nečim trajnijim, primjerice zlatom?» U slobodnom prijevodu: htjela bih ti postati žena jedino ako se ti transformiraš u Mrs. Doubtfire, koja će peglat, kuhat, mjenjat pelene, dok ja i moj ljubavnik trošimo jedno drugo i lowu na Sejšelima.
To se zowe čitanje među redcima. Isto kao što i kada vam netko reče da put do centra Opatije iz BoguIzaNogu Veprinca vodi kroz polsatnu šetnjicu uzduži i popreko neke šumice po stepenicama, a zapravo se misli na jedno i pol satno vucaranje po nekim zaraslim puteljicima daleko od civilizacije gdje se jedino može sresti neka divlja životninja ili divlji seljak sa sjekirom u ruci. A stepenice možemo slobodno nazvati KAMENice. Linda i Mile su u nekom svom zaljubljenom oblaku i da se njih slušalo, vjerojatno bi završili u staništu drevnih planinskih ljudi. Borjan je bio opća briga jer nitko nije htio biti ispred njega u slučaju odrona stepenica. « Borči, odi ti prwi jer si ti najsporiji!». Prijevod sa friendly ljubaznog na nefriendly iskrenog: tvoja težina nadamšuje naše i nikome ne bi bilo ugodno iskustvo biti poklopljen pod tobom. Hodakica uvijek neutralna šlepala se negdje u blizini mene. Cure iz a-razreda bježale su od nekog šumskog psa i sprijateljile se sa šumskim ponijem od nekog šumskog barbe. A ja sam uzalud pazila na svoju pehističku crtu življenja. Izgubljena u divljini, u pratnji kakvoj samo kamikaze mogu poželjeti, jedan kriwi korak i uganula sam nogu.
« Ma ne boli, samo je malo kvrcnulo!». Zapravo sam htjela reći: zamislite da sam životinja i upucajte me odmah jer ne mogu podnijet ovu bol. Borči kao da mi je pročitao misli. Ostatak provlačenja kroz grmlje sa nevidljivom mačetom, odšepala sam u hollywoodskom stilu. Sa štapom koji mi je super Hulk-Borči otkinuo, izgledala sam kao Gandalf iz Gospodara prstenova.
Ponovno u basu, sa nateklim zglobom, bogatija za jedno životno iskustvo, prepuna bijesa, umora i boli, back to the civilization. Srećem disgusting susjedu koja me napada iritantno iskrenim komentarima. « je li sve u redu, nekako mi izgledaš užasno! «. Rekla sam: ne, nije u redu, zato jer sam upravo se vratila iz lutanja nekom vukojebinskom šumom gdje jedina stvar koja asocira na građansko društvo,asfalt i ljude jest kozje govno po putu, gdje sam sat i pol provela žbaljeći u kamenje ispred sebe i usprkos tome uspijela sam uganut faking zglob koji me faking boli i možda imam razloga izgledati užasno. A zapravo sam trebala reći uz pratnju nice girl osmijeha: « sve je u redu! Zar izgledam užasno? Hvala što vam je stalo».
Usprkos boli, izašla sam među rasplesanu rulju, dok sam ja sjedila za šankom i upravljala autom na autocesti do autodestrukcije. « Miki jebote daj mi jednu kolu i dobaci pepeljaru usput!» 2 in 1.
A onda me pogodilo prosvijetljenje u zamračeno/zadimljenom prostoru. Zašto? Do prije dva tjedna u doba moje vladavine, izgledao je zarastao kao pećinski čovjek, imao je jaknu do zglobova koja me asocirala na haljinicu, torbu koju je uvijek furao spuštenu do koljena, kontrastnim bojama crne kose i blijede puti podsjetio me na Snjeguljicu i bacio je oko na mene.
Ja sam mu ga naizmjenično uhvatila-bacila-uhvatila-bacila. Gledajući to sa strane električnih stvarčica-kao pećica na grijanje-toplo-hladno-toplo-hladno. A nakon što me svrgnuo s trona u ime moralnog osviještenja, izgledao je kao san svake djevojke sa pristojnim ukusom u mušku wrstu. Tako mi i treba. Ja sam probably jedina koja bi i samog Pitta okrenula na «woody allen» imidž.
Da bi se jučer nakon neznam koliko mjeseci ne izlaženja u taj NijeBitanKlub, pojavila protiv svoje volje, gonjena željom svojih best frendica koje su umirale za ludim provodom. Ja sa uganutom nogom i kutijom cigareta, odjevena kao Caritasov štićenik u krpe koje sam obukla bez ikakvih pretencija da izgledam privlačno, frizurom koja je podsjećala na neka uboga bića, sa čašom kole kao znak kršćanskog odricanja alkohola u Korizmi..smještena u zabitom dijelu kluba. Očaj očito privlači dječji nagon jer ubrzo se oko stola počeo motati neki klinac od maximum