Spavala sam lijepih pet sati...i sad, ovak budna od šest ujutro, čudom se čudim kak se napokon nakon tri dana ne osjećam umorono...
Mogla bi ja ziher bez problema još odradit šest sati ali mozak ne da...kad počne raditi ( a pogotovo obrađivati ovu zbrku koja mi se trenutno nalazi u glavi ) onda više nema šanse da se samo tak ugasi...
I tak sam ja sad lijepo budna, dočekujem jutro; ustvari sam ga već dočekala...e i kaj bi sad dala da je proljeće, kaj bi dala za toplinu, da mogu izaći van i razbistriti misli...
Eto, bar mi ptičice pjevaju pa si fino zatvorim oči i na sekundu, dvije zamislim krovove, drveće, ulicu, bez snijega...
Ali, back to reality, vani je sranje ( kao i negdje drugdje ) i nikakvi proizvodi mašte ne mogu to riješiti...
ovo gore je slikica jutros uslikana...
Post je objavljen 09.03.2005. u 07:40 sati.