
Tako je to čudno...uvijek sam mislila da nije moguće naći svoju...ajmo reć "srodnu dušu"...iako mi je to malo isprazno... ali ...moguće je... barem ja mislim da je... i barem mislim da se meni to dogodilo...možda....
Upoznaš osobu, niti ne znajući koliko ste slične... niti ne znajući da te ta osoba može potpuno razumjeti... niti ne znajući da oboje imate "onja neki" čudan osjećaj u sebi....
Je li vam se desilo da ste sreli nekoga i mogli mu reći sve što mislite...sve što osjećate...a da vas je on razumio...? Jeste li se nekada gledali s nekom osobom sat vremena,bez prestanka, ne govoreći ništa jer točno znate što vam osoba želi reći...sve joj vidite u očima...i riječi vam jednostavno nisu potrebne....
Da zadrhtite svaki put kad vas pogleda svojim predivnim, nježnim očima...da vas prođu trnci kada se sjetite nečeg što ste s tom osobom prošli ili pričali s njim o nečemu...da vam leptirići prođu po trbuhu dok ga gledate...dok gledate njegovo lice, njegov osmijeh, njegove pokrete, njegove ruke koje želite osjetiti na svojoj koži njegove usnice koje želite osjetit na svojima...a ne možete....
Život je čudna stvar...okrutan je i nemilosrdan prema stvarima prema kojima bi trebao bit nježan i pošten...
Hvala ti bebo za neku večer... hvala ti za sve riječi koje si mi uputio, za sve osmjehe koje si mi darovao...hvala ti što brineš za mene... hvala za svaki trenutak koji si proveo sa mnom... stvarno mi mnogo značiš... hvala ti za ove riječi koje si mi tu večer rekao
..... Zar ne da je život čudan i nepošten?.....
To je sve od mene.... sretan osmi mart (iako je prošo) svim ženama...i onima koji se tako osjećaju..... p.s....pogodite koji mob je moj :))) ... p.s.2.... u prošlom postu sam imala rekordan broj komentara... woo hoo! :)
Post je objavljen 09.03.2005. u 00:07 sati.