'Florentino je Ariza svake noći pisao, bez milosti za sebe, trujući se, od slova do slova, dimom svjetiljaka na palmino ulje u prostoriji iza sitničarske prodavaonice, a pisma su mu postajala sve dulja i luđa što se više trudio oponašati svoje omiljene pjesnike iz Pučke biblioteke, koja je u to doba već stigla do osamdesetoga sveska. Majka, koja ga je tako gorljivo poticala da u mukama uživa, počela se zabrinjavati za njegovo zdravlje. "Iskapit ćeš mozak!" vikala mu je iz spavaće sobe kad bi čula prve pijetlove. "Nema žene koja bi to zaslužila." Nije se sjećala da je poznavala ikoga u takvu stanju zaluđenosti. Nije ju slušao. Katkad bi došao u poštu nakon neprospavane noći, kose buntovne od ljubavi, nakon što bi ostavio pismo u dogovorenom skrovištu, kako bi ga Fermina Daza uzela na putu u školu. Ona je, zbog očeve budnosti i iskvarene redovničke sumnjičavosti, jedva stigla ispuniti pola lista iz svoje školske bilježnice, zatvorena u kupaonici ili pretvarajući se da bilježi na satu. No ne samo zbog žurbe i straha da je ne otkriju nego i zbog njezine naravi, njezina su pisma izbjegavala bilo kakvu sentimentalnu pogibelj i svodila su se na iznošenje zgoda iz njezine svakodnevice, marljivim stilom brodskoga dnevnika. Zapravo su to bila pisma zavaravanja, namijenjena održavanju žeravice, ali ruku u vatru nije gurala, dok je Florentino Ariza izgarao u svakom retku. Želeći je zaraziti svojim ludilom, slao joj je mini stihove, urezane brošem na kamelijinim laticama. On je, a ne ona, smogao hrabrosti pa u jedno pismo stavio pramen svoje kose, ali nije primio željkovani odgovor, to jest cijeli pramen iz pletenice Fermine Daza. Ipak ju je gurnuo korak dalje, jer otad mu je počela slati sasušene listove iz rječnika, leptirova krila, perje čarobnih ptica, a za rođendan mu je darovala četvorni centimetar habita svetoga Petra Klavera, koje su u to doba tajno prodavali po cijenama nedostupnim učenici poput nje. Jedne se noći Fermina Daza neočekivano probudila, preplašena violinskom serenadom i vječito istim valcerom. Protrnula je, shvativši da je svaka nota zahvala na laticama iz njezina herbarija, na vremenu koje je otela aritmetici kako bi mu pisala, na strahu pred ispitima, jer je više mislila na njega nego na prirodopis, ali nije se usudila povjerovati da je Florentino Ariza sposoban za sličnu nerazboritost...
...Florentino je Ariza, u svom pismu od toga dana, potvrdio da je on svirao serenadu, sam je skladao valcer i dao mu ime kojim je u srcu nazivao Ferminu Daza: Okrunjena božica.'
-G.G. Marquez: 'El amor en los tiempos del colera'
Bez žena ovaj bi svijet bil jedno sivo,dosadno i tužno mjesto...
Post je objavljen 08.03.2005. u 17:04 sati.