Prosle godine u to neko vrijeme iza sve ove hladnoce i snijega, bamby i ja sjedile smo na kosarkaskom igralistu iza osnovne skole i cekale da se ekipe na rukometnom napokon pokupi.
Imale smo ideju, vec godinu prije provedena je u djelo i morala je opet biti ostvarena. Lijepo je kad nesto mozes pretvoriti u tradiciju. Ubaciti malo kontiuniteta u zivot koji izmice kontroli, sacuvati prijateljstvo koje propada zbog udaljenosti. Pretvarati se da odrzavas to prijateljstvo. Cisto fizicka udaljenost onemogucava komunikaciju.
Nije nasa veza satkana na virtualnoj komunikaciji. Ne zelimo to ni pokusati, kad je jasno da uspjeti ne moze. Godina prodje, a jedino sto mozemo spomenuti je nekoliko kava, dva – tri izlaska i sms count ispod 50. Rasmisljas koliko je sve to u kurcu. Ostavljas prijatelja, cijeli spektar emocija i dogadja koji su te pretvorili u to sto jesi.
Imas osjecaj da ce se sve uskoro srusiti. Cekas. Mazohisticki usmjeren pogled na buducnost. Sve varijante te buducnosti.
Znas da ce svi naci nove prijatelje, pa tako i ti, ali podsvjesno znas ili se nadas da to nece biti to. Nadas se da ce sve nakon ONOGA biti isprazno i besmisleno, skoro nepotrebno. Socijalni konformizam, ne stvarna potreba za TIM sto ste imali. Naravno, to je laz. Ali u tom trenutku, na tom igralistu, takva informacija nije bila niti pozeljna niti potrebna.
Gledamo u ekipu na rukometnom igralistu, nepoznati ljudi koji ce uskoro postajati sve aktualniji dio zivota. Za tocno 9 mjeseci, postat ce vazni akteri u nizu neugodnih situacija iz kojih mozes pokusati pobjeci, ali tako ces samo ostaviti dojam kukavice. Premda to nije tvoja stvar.
Zanimljivo, s godinama se krug poznanika i kvazi – prijatelja toliko siri da gotovo trebas poceti sumnjati u iskrenost svih tih ljudi. Polako zalis za vremenima kad si bio nevidljiv, ali ipak vazan. Sada te ima ima svugdje, a na kraju se ne nalazis nigdje. Gubis na vaznosti. Pitam se da li ti i cijena proporcionalno pada?
Nakon pola sata, ekipa odlazi, Bambz i ja zauzimamo poziciju na sredini drugog rukometnog igralista, palimo svijece i otvaramo prozor prema svijetu duhova. Zamisljamo, tko zapravo zna sto. Prizivamo proslost kroz sjecanja na smijesne dozivljaje. Tako je lakse. Sve zloba i zamjerenje nakon nekog vremena blijedi kao tragovi na kozi. Oziljke koji su u vrijeme kad su zadani imali vaznost koja nikako nije mogla okopniti sada vise niti ne primjecujemo. Toliko je vremena proslo.
Pricamo price. Na kratko to prestaju biti samo price, kao da se ipak sve dogodilo nedavno.
Kao da se moze ponoviti.
Kao da cu u petak u pola pet krenuti prema autobusnom kolodvoru, svijesna da kasnim, ali to nece biti vazno jer busevi uvijek kasne. Sjesti cu po tko zna koji puta na ladje i gledati na sat. Sunce ce prziti ili bojati nebo u jarko narancastu, vec prema godisnjem dobu, a ja cu se u jednom trenutku odbaciti desnom nogom s ladje na zuto obasjani asfalt i krenuti prema njima kroz travu sa smijeskom na licu koji necu moci sakriti. Na ledjima cu imati torbu, na nogama stare razvaljene vansice i misliti da mi svijet pripada jer u torbi nosim litru absinthe-a i netko od trojca koji mi se priblizava sigurno ima voltarene ili prax.
Uskoro ce pasti mrak na igralistu, plamen ce splasnuti, svijeca dogorjeti. Duhovi ce jos koju sekundu okruzivati dvije spodobe koje vise nemaju sto reci. Netko ce podici prazni tetrapak (nekoliko kapi soka od jagode prosut ce se po tlu) i odgurnuti se rukom s toplog asfalta. Cigarete su vec spremljene u torbice, provjeravamo propustene pozive i poruke koje smo mozda dobile. Hodamo prema kontejneru. Pitala me da li zelim da me odveze do kuce. Ne sjecam se sto sam odgovorila. Mozda sam hodala. Mozda me izbacila iz auta na semaforu.
Post je objavljen 07.03.2005. u 19:36 sati.