Baš sam nekak dobre volje danas... Bez razloga. Sretan sam kaj je počel još jedan radni tjedan i spreman sam se suočiti sa svim izazovima koje mi nosi. One dobre stvari su: završila je Dora, liga prvaka sutra i preksutra, kupujem si novi mobitel (konačno sa fotićem), produžil si budem članarinu u knjižnici (nakon par sušnih mjeseci apstiniranja od knjiga); kupujem si i usnu harmoniku (kao što rekoh neki dan), i još mnogo nepredvidljivih lijepih stvari koje mi sudbina donese (ak me predosjećaj ne vara). Loše stvari su: proljeće se još ni blizu ne nazire ako je vjerovati ovim meteorolozima s televizije, imam ispit u srijedu (kaj i nije tak loše jer sam otprilike 80% siguran da ga budem položil), moram se dizati svaki dan između 6.30 i 7 (a idem spavati između 2 i 3), i također, još mnogo nepredvidljivih manje lijepih stvari (o kojima nemam nikakav predosjećaj).
No, nema veze, glavno da sad sunce sije i da se snijeg topi. Sve ostalo dolazi samo po sebi. I sad gledam jednog kaktusa u svojoj sobi kak se dobro drži. Ustvari jedina biljka koju imam i za koju se brinem sa mnogo poštovanja i pažnje. Volim kaktuse i ovaj mi baš dobro uspijeva već pol godine. Mazim ga i pazim, a on mi uzvraća svojom šutljivom i bezuvjetnom ljubavi. Mogu si mislit kaj bi sad Froyd rekel na to, al baš me briga. Tak i tak on više nije 'in' među psiholozima; kolko ja znam.
Opet pušim ko turčin. Al baš volim cigarete. Ponekad mislim da su ih izmislili samo zbog mene. Doduše, donedavno sam bil u fazi kad sam stvarno ozbiljno razmišljal da prestanem al sve je ostalo tek u mislima. Možda ipak, jednog dana...
Često zaboravljam da imam mnogo neostvarenih snova. Koji budu najvjerojatnije i ostali neostvareni. Na primjer: vidjeti kineski zid, Machu Picchu, Taj Mahal, pingvine na Antarktici, zebre i lavove u Keniji, jahati devom kroz Saharu, jedrilicom oploviti sva mora, transsibirskom željeznicom upoznati prostranstva Rusije, piti viski i slušati u zadimljenom klubu u San Diegu kak lokalni crnac svira blues na pijaninu u tri sata ujutro; piti rum i slušati u zadimljenom klubu u Havani kak lokalni crnac svira guajiru na pijaninu u tri sata popodne...
Možda, ako budem čvrsto vjeroval da se budem obogatil na lotu. Kojega ne igram.
I za kraj, jedna minijatura od William Blakea. Ne znam zbog čega, al meni su ova četiri stiha mrak:
Šetah u zimski pođoh dan,
Pahulje hvatah u svoj dlan;
Rastopi sve ih njegova vatra,
Da je to zločin zima smatra.
-W. Blake
Post je objavljen 07.03.2005. u 14:03 sati.