Marketing
HIKIKOMORI – bolest o kojoj nitko ne govori!!!
Zanimljivo je naše društvo. Kada u Kini umre nekoliko ljudi od bolesti koja se može proširiti na (nedodirljivi) zapad, cijeli svijet je u panici. Vijesti govore 24 sata dnevno samo o tome. A sa druge strane, ljudi u Africi umiru u milijunima mjesečno, a o tome niko ne govori.
Sada bih htio nešto reći o zataškivanju bolesti. Zataškivanje koje nije samo od medija i vlasti, nego od samih oboljelih i njihovih roditelja. Sramota za zatražiti pomoć, sramota pokazati da imaš problem i da trebaš pomoć da ga riješiš.
Kakvo je to društvo u kojem se roditelji stide svoje djece i njihovih bolesti.
Koliko je vas čulo za bolest iz naslova?
Vjerujem jako malo – gotovo nitko. Evo ukratko o ovoj bolesti, koja me zaprepastila i nikako ne prestajem misliti o njoj. Ove informacije su sklepane na brzinu i prevedene sa engleskog da bi bile dostupne vama. Oprostite ako ima malo grešaka, ali nadam se da će sve biti razumljivo.
Definicija –
Hikikomori su adolescenti i mladi koji su preplavljeni Japanskim društvom, koji osjećaju nemogućnost da ispune očekivanja koja su im nametnuta. Bježe od svoje uloge u društvu i izoliraju se od društva. Hikikomori (osobe) često odbijaju napustiti roditeljsku kuću, zaključavajući se u jednu sobu na nekoliko mjeseci ili čak godina. Po nekim podacima u Japanu je oko 1 milijun hikikomorija, ili 1 od 10 mladih ljudi u Japanu. Većina mladih koji oboljevaju su najstariji sinovi u obitelji.
Jedan od njih je nakon pet godina provedenih u sobi počeo shvaćati šta je napravio. Još uvijek teško izlazi iz sobe, boji se susreta sa ljudima i prestravljen je da će netko saznati da je bio boestan. Ali i sam govori da ne zna razloge zašto je to napravio – («Neka mi netko kaže, zašto sam izgubio 5 godina svoga života?»)
Njihovi dani (tjedni, mjeseci, godine) uglavnom prolaze ovako;
Spavanje preko dana – kada su svi budni (da izbjegnu kontakte sa svima), bude se kasno navečer, pale TV i igraju igrice(playstation). Idu spavati u rano jutro kada počinje buđenje ostatka obitelji.
Roditelj (uvijek majka) stavlja 3 obroka dnevno ispred vrata i ne komunicira sa njime. Očevi ponekada djecu ne vide po nekoliko godina (iako su u istoj kući).
Nakon nekoliko mjeseci (uglavnom godina) počinju shvaćati da su izgubili svaku društvenu sposobnost – komuniciranje, rad, učenje… nestale su im godine obrazovanja. Počinju se ponašati uplašeno, nestabilno i nakraju nasilno.
Imam puno primjera o nasilju koje je počinjeno, ali nisam htio ići u tolike detalje. Uglavnom nije ni važno. Važno je samo da ima puno stvari kojih nismo svijesni. Da ima puno ljudi koji pate a da me ne znamo.
Nije mi cilj bio da sada svi odmah sjednemo u avione i odemo im pomoći. Ne. Imamo i mi svojih bolesti u Hrvatskoj o kojima nitko ne govori. Puno ljudi pati – posebno mladi. Puno mladih se osjeća nepoželjno, odbačeno i neprihvaćeno, a mi samo stojimo i ništa ne neradimo.
Pomoli se za one mlade u Japanu, traži Božji blagoslov za njih, ali nemoj da ti misli budu samo tamo. Usmjeri svoje molitve i na svoje prijatelje ( i neprijatelje), na one koji su odbačeni, i nemoj stati na molitvi. Napravi prvi korak i pruži im ruku, pošalji im osmijeh, reci im koju lijepu riječ. Jer nikada ne znaš – možda se i ta osoba potajno skriva u svojoj sobi, možda bježi od ljudi, možda umire od straha da ćeš ga krivo pogledati.
Samo jedan pogled može nekome promjeniti život.
(Zamisli – koliko si života mogao do sada promjeniti svojim osmjehom?!)
Post je objavljen 07.03.2005. u 00:14 sati.