Tenzija se javlja između vjernosti i strogosti u poslušnosti zahtjevima svoje vjere i spremnosti da se drugima pomogne. “Pobožnost čista i neokaljana pred Bogom i Ocem jest ova: posjećivati sirote i udovice u njihovoj nevolji i držati sebe neokaljana od svijeta” Jakov 1,27.
-posjećivati one u nevolji
-sebe držati neokaljanim
Ove dvije maksime nalaze se u tenziji jer ako ih se promatra zasebno one se međusobno isključuju.
Načelo nesebičnosti i lišavanja vlastite ugode se očituje u pomaganju navoljnima, do se načelo sebičnosti i prilagodbe sebi nalazi u strogosti izvršavanja doktrina svoje vjere, je ono isključuje svakoga tko bi u tom svetom poslu zasmetao.
Tako prava pobožnost ide negdje po sedini između ove dvije krajnosti.
Ipak, može se otvoriti novo polje razmatraja pitanja: što znači “držati sebe neokaljanim od ovoga svijeta”? Kako nas svijet kojega smo dio može okaljati ili bolje, možemo li se držati neokaljanim od nečega od čega smo i u čemu smo? Čudna dimenzija pobožnosti koja se očituje kroz odbacivanje od svijeta, jer svijet budući da je nečist odstranjuje od sebe sve koji žele ostati čistima. Tako se dobiva sloj pobožnjaka koji se “potucaju” po svijetu jer nisu nigdje našli svoje mjesto. Takvi još i pomažu žrtvama u svijetu, jer svijet u svako doba ima svoje žrtve tj. grupe ljudi ili čitave skupine koje se žrtvuje kao pogonsko gorivo u ostvarivanju neke vizije koja je uvjek političko-vjerskog tipa.
Pobožan je onaj koji je tako “van” svijeta te zbog toga trpi, ali je i “u” svijetu te zbog toga je prisutan kod “žrtvi” ovoga svijeta tj. ljudi koje je svijet ostavio gladnima, koje je zatvorio u zatvor ili razgolitio i ostavio nezaštićenima na zimi ili vrućini. Te dvije skupine se susreću u toj točki. Vjernici koje je svijet izgnao i žrtve svijeta po prirodi stvari pronalaze jedni druge te se u tom času očekuje da vjernici budu od pomoći otpadu svijeta, jer su i sami otpad, ali oni iz razloga odbijanja onečišćenja. Tako su vjernici i nevoljnici ovoga svijeta zajedno odbačeni od istog i to zbog planova moćnika ovoga svijeta koji su odlučili kako je i pokojni naš predsjednik otprilike rekao da deset tisuća nije puno. Koliko tek globalni moćnici žrtvuju ne bi li ostvaili npr. san o EU? Nezaposlenost i izloženost globalnim tajkunima i prevarantima nije nešto što se previdjelo već je to upravo i dio njihove “evolucije”. Slabiji postaju žrtvama, a jači se busaju kako su sposobni! Moćnici opet svoje resurse koriste za ostvarivanje ideja koje dolaze iz raznih spiritističkih “soba”ili ti loža, a sve u ime tobož boljeg svijeta. Tako se rijetko pobožnost sreće na političo-vjerskoj razini već prije negdje na nivou obespravljenih. Osiguravanje slobodne nedjelje u ime prava i vjere je iz tog kuta gledano samo obično dvoličenje ili ako ne obično tada i demagoško, a to znači i drsko manipulativno.