"Gotovo svakog dana Alice Flaherty, neurologinja u bostonskoj Općoj bolnici Massachusetts, sjedi za računalom i piše već u 4:30 ujutro. Tijekom dana možda će pisati i na komadićima papira, zahodskom papiru, svojoj kirurškoj kuti, a ako joj ništa drugo ne bude nadohvat, i na vlastitoj koži. Neke od ponajboljih ideja padnu joj na pamet dok se tušira, stoga u kupaonici drži vodootporni flomaster i piše po zidovima. Ima i kemijsku olovku pričvršćenu na bicikl, u slučaju da je nadahnuće obuzme usred vožnje."
National Geographic, ožujak, 2005.
Hmm... gledam u moj blokić pun ispisanih stranica i umetnutih papirića.. Pogled mi zapinje za komadić toalet papira na koji sam naškrabala rečenicu koju 'nikako nisam smjela zaboraviti'. Ugurao se tamo između onog papira na kojem sam pisala u tramvaju, i onog di su s jedne strane bilješke s predavanja, a s druge bilješke za kratku priču. I najnoviji primjerak-- komad oglasa koji sam noćas u 3 ujutro, nakon padanja po snijegu, (da dodjem sa stražnje strane one kućice na stanici) strgnula sa stakla i ispisala svojim idejama. Pisanje se nastavilo u autobusu, krevetu.. Da, zaspala sam u 4 ujutro.
Ali ja nisam kao ona.. Zar ne? Nemam vodootporni flomaster u kupaoni...
Hipergrafija- manični poremećaj koji karakterizira nesavladiv poriv za pisanjem- bez kraja i konca. "Flahertyeva pretpostavlja da su njezine najgore faze hipergrafije bile izazvane divljanjem hormona nakon porođaja, no potreba za pisanjem inače je simptom manične depresije, manija i drugih poremećaja ponašanja. Najčešće se povezuje s epilepsijom sljepoočnog režnja, poremećajem koji može izazvati pretjerane religiozne osjećaje te osjećaj da su i najtrivijalniji dogadjaji puni iznimnog značenja i kozmičke važnosti."
Uf, odahnula sam, ja nisam takva.
Moji hormoni ne divljaju (molim odredjene ljude da se ovdje suzdrže od komentara ;)), a i ne pridajem preveliko značenje sitnicama. Osim ako sitnice stvarno nemaju značenje. Primjerice, to što sam izgubila baš bedž koji mi je on jednom poklonio, sigurno znači da me i on odbacio, kao što je i bedž odbacio biti na mojoj torbi. (znam da sam i prije gubila bedževe, ali baš taj bedž...)
"Nažalost, opsjednutost pisanjem u osoba oboljelih od hipergrafije ne znači i povećanje spisateljske nadarenosti. Tipični su proizvodi hipergrafije tirade zloglasnog američkog terorisrta Theodorea Kacynskog zvanog Unabomber ili verbalana suhoparnost nekih internetskih dnevnika (blogova)."
Dotuklo me.. Zar je već do toga došlo? Opsjednutost pisanjem. Moram upaliti kompjuter i pogledati blogove, pročitati druge i nadopuniti svoj.. ako već ne na kompjuteru, a ono bar u bilježnici u kojoj se množe papiri ispisani slovima koje možda nikada neću pretipkati.. I znam da nisam jedina- podsjetnici u mobitelima, bilježnica s idejama, pisanje na komadićima papira jer su misli hirovite, pobjegnu lako i brzo kao što su se i pojavile.
Alice Flaherty izdala je o tome knjigu (Ponoćna bolest:poriv za pisanjem, spisateljska blokada i kreativni mozak).
Meni ostaje da se i dalje zabavljam tipkanjem za blog..i uvjeravanjem da nisam opsjednuta pisanjem.
Post je objavljen 06.03.2005. u 14:39 sati.