Tuzan sam,
jer se tako neodredjeno sjecam vremena
kad sam bio svemir.
Osupnut sam
jer sam zatekao sebe
kako sam netko izmedju peci i kauca
sa hladnim cajem na stolu
s imenom i prezimenom
i bojom kose.
Zbunjen sam,
jer cini mi se, nekako nejasno
da sam zapravo netko kome je svemir tek kosulja
ali ne znam tko.
Nelagodno mi je
jer tako malo znam
o ovom bicu sto nikako da ispje caj
tek ime, koje mozda nije ni pravo
nekoliko nejasnih namjera
i pokoju beznacajnu anegdotu;
i jer me ne zanima on
a prisiljen sam biti s njim.
Ojadjen sam,
jer osjecam svoje svemirstvovanje
koje sam zaboravio u trenutku nepaznje
negdje u sebi
ali kao da mi stalno ostaje iza ledja
kako god se okrenuo.
Strah me je
jer slutim
da je to sve sad u njemu
u ovome na tronoscu pored peci
prokletom crvu sto mi je ukrao sjecanje
i sad sam osudjen lutati njegovim zivotom
trazeci ono sto mi oduvijek
- i zauvijek -
pripada.
I porazen sam,
jer uvidjam da cu se morati sprijateljiti s njim
s tim nesimpaticnim strancem
koji me nikad ne gleda u oci,
cak ni kad se pred ogledalom brije, ili ceslja.