Marketing
* vrhunci progresive *
Zatvorite oči i pokušajte se opustiti tako da u trenutku slušanja melodija koje dolaze iz vaših zvučnika ne razmišljate o apsolutno ničemu i da vas ono što čujete vodi nekim svojim božanstvenim putevima na način da svake sekunde svaki zvuk, svaki ton, svaka boja dopire do vas sa svojim punim značenjem. Udahnite duboko i prepustite se jer bili mladi ili stari metal glazba koju stvaraju Dream Theater nije ona od koje treba zazirati i bacati je u nešto što slušaju buntovna mladež u razvoju i pronalaženju smisla svoje egzistencije i formiranju vlastitih životnih načela. Ova grupa ljudi zasigurno je jedna od onih grupa koja metalu uljepšava i uzdiže ime na način da od te vrste glazbe čini ono što se učiniti može sa znanjem i umijećem sviranja te sa osobnim artizmom i težnjom ka uzvišenju i obogaćenju svih mogućih vrijednosti istog. Dakle, koncentrirajte se na slobodu duha i ne osuđujte ništa dok ih ne poslušate, ali tek onda kad budete bez predrasuda i spremni i sposobni za pravovaljane zaključke jer Dream Theater zaslužuje takvo nešto s obzirom na ono što je dosada ponudio i što nudi, a to nije drkanje po akordima i improvizacijama da bi se dobio što kompliciraniji uradak prožet žestinom i grubošću, već naprotiv od toga stvaraju vrlo lijepu progresivnu metal operu sa vrlo kvalitetnim i izrazito staloženim vokalom koji samo zatvara ono što su stvorili gitarist, basist, klavijaturist i bubnjar i što svi zajedno stvaraju već dugi niz godina ne mijenjajući svoja uvjerenja i stavove, odnosno, temeljna usmjerenja u glazbi koja je sa svakim albumom inovativnost nad inovativnostima, umjetnost bez granica, bez okova i lanaca, zbog čega su im zahvalni svi obožavatelji jer ovi ljudi misle na njih na prvom mjestu, a to je danas ipak, morate priznati, rijetkost s obzirom da je velika većina bendova otišla u mainstream.
John Peter Petrucci svoje gitarističko obrazovanje započeo je u dvanaestoj godini što se itekako uspješno nastavilo u srednjoj školi. Odrastao je na Long Islandu zajedno sa Kevin Mooreom i John Ro Myungom koji se još u ranoj dobi svoga života preselio u New York iz Chicaga. Myung je počeo svirati violinu sa svojih pet godina, a sa petnaest posvetio se basu koji mu nije, kako je sam rekao, bilo teško naučiti, te od tad nije nikad više uzeo u ruke violinu. Poprilično samouki Petrucci naučio je jazz kompoziciju i harmoniju pohađavši Berklee School of Music u Bostonu zajedno s Myungom. Njih dvojica u rujnu 1986. godine odlučuju da u svoje slobodno vrijeme osnuju bend pri čemu im se pridružuje bubnjar Mike Stephen Portnoy koji je također pohađao Berklee. Pozvali su također i svog školskog prijatelja Kevin Moorea da im se pridruži za klavijaturama, te vokalista Chris Collinsa. Nedugo nakon toga prvi demo uratci bili su snimljeni pod nazivom 'Majesty Demos' koji su se u lokalnom okružju u roku od šest mjeseci prodali u tisuću kopija da bi čak i danas bili dostupni. Ionako neefektivan i vokalno slab Collins napušta bend, a nakon godinu dana traženja njegovo mjesto zauzima Charlie Dominici. Pred objavu prvog albuma bend se suočava sa prisilom promjena imena jer je već postojao bend koji se zove Majesty, te se na kraju uz sugestiju Portnoyjevog oca bend proziva Dream Theater po, danas nepostojećoj, kino dvorani u Kaliforniji. Prvi album ' When Dream and Day Unite' objavljen je napokon za malu diskografsku kuću Mechanic Records koja pak nažalost nije bila u financijskoj mogućnosti da im pruži potrebnu podršku glede promoviranja albuma i eventualne turneje, pa su dečki napustili izdavača, ali nakon toga su otpustili i vokalista Dominicija koji jednostavno nije odgovarao njihovim potrebama i željama. Nakon svih slomova bend je dugo tražio i izdavača i vokalista i onda napokon stvari polako dolaze na svoje 1991. godine.
Kevin James LaBrie iz Kanade, odnosno Ontaria, čije je prebivalište danas Toronto gdje živi sa svojom suprugom i dvoje djece bio je i ostao savršenstvo za ono što je bend trebao. LaBrie se sa glazbom, pjevanje i sviranje bubnjeva, počeo baviti još u petoj godini života. Nakon traženja odgovarajućeg benda kroz godine odrastanja LaBrie se pridružuje Dream Theateru, na čijoj je audiciji bio bolji od nešto više dvjestotinjak vokalista, tri godine nakon snimljenog albuma s grupom Winter Rose. Bend potpisuje ugovor za EastWest, tada ATCO Atlantic, te snima svoj drugi album 'Images and Words' koji tri godine kasnije postiže zlatnu nakladu. Napokon su stvari polako dolazile na svoje. Zanimanje za Dream Theater je sve više i više raslo kao i njihov položaj na sceni, usprkos tome što je vrijeme njihovog pravog proboja nastupilo u vrijeme sveopće grunge haračine, pa se i njihov prvijenac s lakoćom prodavao, ali to jednostavno nije bilo dovoljno obožavateljima željnih njihove glazbe, pa bend objavljuje 1993. godine live album 'Live at the Marquee' snimljen u Londonu, te live video zapis 'Live In Tokyo'. Bend se nakon turneje vraća u studio gdje snima svoj treći album 'Awake' koji biva objavljen u listopadu 1994. godine. Međutim prije same objave albuma Kevin Moore napušta bend nezadovoljan glazbenim pravcem kojim se grupa kreće što pak nije ono što je on želio.Na njegovo mjesto dolazi Derek Sherinian iako je bila težnja da to mjesto zauzme klavijaturist Jordan Rudess, ali on pak nije tad bio slobodan jer je pristupio jednom drugom bendu, Dixie Dregs, koji su tad odgovarali njegovim potrebama.
Nešto manje od godinu dana poslije Dream Theater daje još jednu epsku 'A Change of Season' poslasticu svojim obožavateljima da bi nedugo zatim nakon jedne vrlo kratke turnejice objavili i album 'Falling Into Infinity' koji je možda njihov najslabiji uradak do sada. Nakon pripadajuće turneje pripadajućem albumu Dream Theater, to jest, njegovi članovi uzimaju stanku i to stanku koja to ipak nije bila jer se ovdje ipak radi o glazbenim radoholičarima koji osim matičnog benda imaju i razne projekte sa strane što opet nije bio razlog da se ne objavi i dupli live album 'Once In A LiveTime' odnosno video zapis 'Five Years In A LiveTime'. Početkom 1999. godine dva su razloga za veselje bila: toliko priželjkivani Jordan Rudess postaje član Dream Theatera dok Sherinian naravno odlazi i formira bend Planet X; fenomenalni album 'Metropolis Part 2: Scenes From A Memory' kao nastavak na započetu priču 'Metropolis Part 1: The Miracle and the Sleeper' na albumu 'Images and Words' doživio je napokon svjetlo dana sa svojih dvanaest skladbi, odnosno, devet scena sve lijepo složenih u jedan blistavi koncept. Već slijedeće godine za vrijeme turneje objavljen je nakon nekoliko poteškoća prvi bendov DVD zapis 'Metropolis 2000'. Još godinu dana poslije biva objavljen i trostruki, treći po redu, live album 'Live Scenes From New York', koji sasvim slučajno izlazi tužnog i tragičnog 11. rujna i to sa tada ipak problematičnim kaverom koji se sastojao od Dream Theaterovog znaka "sakralno srce" iz ere albuma 'Images and Words' smještenog u "izgarajuću jabuku" sa panoramom New Yorka čiji je efekt itekako bio očit - World Trade Center u plamenu. Izdavač povlači sve kopije tog albuma, sa posljednjeg nastupa u Roseland Ballroomu u New Yorku, u znak razumijevanja i solidarnosti te isti objavljuje nešto kasnije s primjerenijim kaverom.
"Kroz karijeru smo bili veoma različiti s onim kamo idemo sa svakim snimljenim albumom. Mislim da je razlog tome taj što smo uvijek bili posebno eksperimentalni ne želeći da se ponavljamo sa svakim novim albumom. S obzirom na ono što radimo mišljenja sam da imamo luksuz biti bend kakav jesmo, bend od kojeg ljudi očekuju nešto drugačije svaki put kad snimamo. To nam daje slobodu da budemo eksperimentalni. Dosta nas ljudi gleda kao hard rock progresivni bend, čiji elementi definitivno i jesu prisutni, ali mi onda ubacimo i neke druge stvari kao što su klasične ili orkestralne teme i slično. Čini se da za nas ne postoje granice, što je vrlo jedinstvena situacija u kojoj se nalazimo jer nam to omogućuje da budemo kreativno slobodni," rekao je, ne tako davno u jednom intervju, danas tridesetdevetogodišnji LaBrie koji se okušao malo i u solo vodama objavivši album "Mullmuzzler: Keep It To Yourself" 1999. godine uz pomoć Matt Guilloryja (Dali's Dilemma), Mike Manginija, Mike Keneallyja i Bryan Bellera, te prošle godine "Mullmuzzler 2". Kao i svaki član James daje svoj određeni dio bendovoj značajnosti sa svojim iznimnim vokalnim mogućnostima koje ga svrstavaju među sam vrh vokalista današnjice. Tako je i sa Myungom koji osim što doslovce rastura u Dream Theateru i biva proglašen kao "najtiši" član zbog svog slabog medijskog izjašnjavanja on od 1998. godine ima i drugi bend Platypus s kojim je dosad objavio dva albuma "When Pus Comes To Shove" i "Ice Cycles", a u bendu se osim njega nalaze Sherinian, Ty Tabor iz King's X i Rod Morgenstein iz Dixie Dregs.
"Tko god da me je intervjuirao reći će vam da ja radije trošim svoje vrijeme na raspravljanju i promoviranju drugih glazbenika ili filmova nego o sebi ili Dream Theateru. Kako Dream Theater ili naša diskografska kuća i dalje želi me za svog glasnogovornika to je još iznad mojih shvaćanja," izjavio je na svom sajtu tridesetpetogodišnji zanesenjak Portnoy koji ima običaj da kad na primjer zavoli neki bend (kao što je jedan Radiohead) mora imati apsolutno sve što se tog benda tiče. Isto tako ima apsolutno sve i od Dream Theatera od postera i majica do video i audio zapisa koncerata. Devet, prije neobjavljenih, pjesama Portnoy je prije tri godine ponudio obožavateljima putem bendovog internacionalnog fan kluba. Portnoy osim Dream Theatera, u kojem i pjeva back vokale, iza sebe ima dva velika projekta: TransAtlantic u kojem je udružio snage sa Neal Morseom iz Spock's Beard, Pete Trewavasom iz Marilliona i Roine Stoltom iz The Flower Kings, te Liquid Tension Experiment u kojem se osim Portnoyja nalaze i Jordan Rudess, Tony Levin i John Petrucci koji osim rada u tom bendu, utjecajnom časopisu "Guitar World" i Dream Theateru ostavlja traga i u projektu Explorer's Club u kojem se osim njega nalaze i LaBrie i Sherinan, ali i još tonu drugih likova.
Usprkos svim kako usponima tako i padovima, raznim projektima i suradnjama, dečki su objavili i svoj šesti polu-konceptualni dvostruki album 'Six Degrees of Inner Turbulence' - od šest pjesama, odnosno pet pjesama na jednom disku i jednom četrdesetdvominutnom rock operom podijeljenu u osam dijelova na drugom disku - uz pomoć gotovo cijele ekipe iz ere 'Images and Words' albuma i uz produkcijsku palicu Portnoya i Petruccija, te i ovaj put oduševili svoje vjerne obožavatelje, ali i one druge koji su im bili ipak nešto manje skloniji. Ako dosad nije postalo jasno o kakvoj grupi umjetnika se ovdje radi onda oni koji nisu sposobni prepoznati kvalitetu neće je ni naći ni da se trude još milijun puta jer ono što članovi Dream Theatera jesu i ono što stvaraju, a stvarati prestati neće još dugo, nije ništa drugo doli jedne prave, velike, iskrene harmonije nabijene originalnošću, inspirativnošću, i dakako emocionalnim pristupima određenim dijelovima ljudske kulture i inog postojanja. Dream Theater ili volite ili mrzite, a ja ih volim baš kao i jedna Ana i pola kugle Zemaljske:))
Post je objavljen 05.03.2005. u 17:03 sati.