Sto puta mi se u životu dogodilo da kažem nešto što ne mislim.Od onog tipa» Mica tak ti dobro stoje te hlače» a Mici hlače sve samo dobro ne stoje,uvukle su joj se u šupak i trbuh joj se prelio preko hlača, ali ne komentiram ja i lažem.Bolje bi bilo da sam šutila, i tako sto puta....»Ninice a di si bila ove subot...»tra lala a Ninicu ne da nemrem smislit nego bi je mogla nagurat u top i lansirat u svemir. No to su još banalne stvari.Kolko me se jebeno puta dogodilo da kažem nešto GAAADNO a da to nisam mislila. Kad se samo sjetim da sam neke ljude koje sam jako voljela izgubila jer sam im pretjerano srala o njihovim dečkima,curama i ostalim prijateljim. Isuse i onda mi je tako žao,gledaš kako se ta osoba udaljava od tebe a ništa više ne možeš napraviti, Nikakvo sori ni oprosti ne može promjeniti u očima te osobe da si ti mutava glupača koja uvijek mora upast sa nekim seljačkim komentarima.To nije sa svima tako,uvijek smo jednaki,a nekima smo kao takvi savršeno jednostavni dok smo drugima komplicirani. Valjda tako u životu mora biti,ne možeš imati sve što poželiš i koga got poželiš,nešto moraš i usrat.
Post je objavljen 05.03.2005. u 11:37 sati.