Svaki je narod u svojoj proslosti imao teske i tegobne godine, ali i desetljeca napretka i prosperiteta. Od tih minulih vremena ostali su nam pisani dokumenti i, dakako legende. Pisana povijest vjerodostojnost nas vodi ka nasim starinama, ali je i ona omedjena vremenom kada njezini izvori presusuju. Legenda nas, pak, svojim leprsavim krilima nosi do neslucenih daljina u kojima stvarnost cesto prelazi u bajku i najljepsi san. Mnogo je pisanih povijesnih dokumenata koji svjedoce o proslosti naseg grada i njegove okolice, a legende su prilicno rijetke i upravo zato dragocjene za nas.
Krenule Tuga i Buga vrletnom zemljom Bosnom dijeliti srecu. Kako su bile siroke ruke, kuda god su prosle iza sebe su ostavljale samo suze, bol i razocaranje. Posjetile su mnoga mjesta i gdje god su se zadrzale desetljecima se s gorcinom pamtio njihov dolazak.
Jedne kasne jeseni Tuga i Buga, umorne od duga puta, stigose i u rudarsku koloniju podno planine Zvijezde. Ljepota kotline, visoke perunske padine, sumovita Zvijezda i bistra planinska rjecica smjesta ih ocarase te odlucise nastaniti se u prekrasnoj kotlini.
Zaogrnute nevidljivim plastom obilazile su naselje i smisljale kojim ce ga od svojih zala darivati.
Bas u to vrijeme kolonija je bila na vrhuncu srece i blagostanja. Vrijedne rudarske ruke vadile su iz zemljine utrobe velike kolicine rudnog kamena. Duvaonice su to blago danonocno pretapale u kovko zeljezo od koga su vjesti kovaci i majdandzije izradjivali izvrsno oruzje i orudje. Kao rijetko kada ta je godina ponijela urodom; ambari su bili prepuni, a sreca su i zadovoljstvo leprsali u svakoj kuci. Na okolnim su se uzvisinama oglasavala mnogobrojna stada pracena umilnom pastirskom pjesmom. I samo nebo nad kotlinom svojim je dubokim plavetnilom i toplim suncevim zrakama upotpunjavalo ovu idilicnu sliku.
Te se jeseni s nestrpljenjem iscekivala dugo najavljivana svadba sina uglednoga rudarskog prvaka i njegove prelijepe izabranice. Mladic je citavu naselju bio poznat po svojoj stasitosti, hrabrosti i postenju, a djevojka po neobicnoj ljepoti.
Dugogodisnje nevolje za rudarsku koloniju zapocele su upravo one nedjelje kad je dvoje mladih stupalo u brak. Takova se svadbena proslava po raskosi, veselju i broju zvanica dotad nije mogla ni zamisliti. I bas u jeku najveceg slavlja Tuga i Buga, prerusene u ljudska bica, udose u svatovsku kucu. Ne sluteci nikakvo zlo, posluga im iznese obilje jela i pica.
U naselju je vladao obicaj da se mladenci darivaju kako bi sto sretnije zakoracili u novi zivot. Pridruzivsi se toj tradiciji Tuga dariva mladenku obiljem jada od koga ovoj usred svadbenog veselja puce srce, a odmah zatim Buga obdari mladozenju do tada nevidjenom zaloscu. Mladic se povuce u osamu, a cijelo naselje kao teska mora pritisnu tragedija nesretnih mladenaca.
Samo sto se svatovsko zlo polako pocelo zaboravljati, rudarskom naselju stize novi poklon. Tuga i Buga, te dvije neobuzdane posasti, darivase ga naime velikim pozarom. Vatrena je stihija gutala sve pred sobom i odnijela na desetine kuca. I mnogi zitelji izgubise zivote boreci se s uzarenom nemani. Unatoc nadljudskoj borbi cinilo se da ce citavo naselje nestati u razigranom ognju. Stoga stanovnici, predvodjeni prekaljenim rudarima, krenuse u odlucujucu bitku za spas naselja.
U tomu im pomoze i kisa koja te noci nenadano poce padati, pa su, premda vec klonuli snagom i duhom, iz neravnopravne borbe uspjeli izici kao pobjednici. Zahvaljujuci se Bogu za pomoc i spas istodobno su se pitali cime su to zasluzili takovu nesrecu.
Ali, valjalo je zivjeti dalje. Svim se snagama krenulo u obnovu stradalog naselja. Obnova je bila duga i mukotrpna, ali vrijedne ruke uspjese naselju vratiti prijasnji izgled.
Mir u kotlini ne potraja odvec dugo. Na nju se svom zestinom sruci nova nesreca, kao jos jedan dar Tuge i Buge. Nad naselje se navukose crni olujni oblaci izazivajuci zebnju u svim srcima. Nevrijeme poce naglo i s nevidjenom zestinom. Kise danima nisu prestajale. Zbog obilja pridosle vode s okolnih padina, nekad bistra i pitoma rjecica zamuti se, nadodje i podivlja. Pred sobom je nosila kuce, drvarnice, mostove i sve ono sto su tezaci godinama gradili. Potopise se rudarske jame i hodnici, popustise potporni stupovi, a deseci rudara zauvijek ostadose pod zemljom. Kisi i nabujaloj rijeci potpomagao je olujni vjetar ruseci nastambe i cupajuci drvece. Jad i zalost sirili su se naseljem. Ponovno se cinilo da je kotlina osudjena na propast. Nesretnim je ljudima ostalo jos jedino podignuti glave u nebo i u molitvi potraziti spas. I upravo tada nevrijeme poce slabiti, a kisa prestade. Pojavi se cak i Sunce.
Uskoro po drugi put zapoce obnova porusena naselja.
Ali... Tugi i Bugi ostao je jos jedan poklon kojim darivase kotlinu. Na crnom konju dolinom projaha vonj kuge ostavljajuci za sobom smrt i uzas. Bilo je gotovo sigurno da ce zbog ovoga posljednjeg dara dolina napokon propasti. Groblja su bila prepuna, a mrtve vise nije imao tko sahranjivati.
Vidjevsi da ce ih Tuga i Buga svojim paklenim darovima potpuno unistiti, ono se malo preostalih zitelja tajno skupi i dogovori da iskuju zavjetni mac. Vjerovali su da se jedino njime mogu obraniti od zle napasti.
Pri kovanju maca upotrijebise svoje stoljetno iskustvo. Grijali su ga u sjecanju na paklenu stihiju koja sagori njihovu koloniju, ostrili ga olujnim vremenom i munjama sto porusise njihove domove, a kalili ga u bjesomucnoj rijeci koja ih tako dusmanski poplavi. Posto bi gotov mac se sam opasa o bok najnesretnijem mjestaninu, onom mladozenji koji godinama tugovase za svojom druzicom.
Opasan ubojitim oruzjem mladic krenu prema Tugi i Bugi. Pred njegovim napacenim pogledom njih se dvije vise ne mogase skriti u svoju prozirnost. Znajuci koliko su zla posijale i plaseci se oruzja komu se nisu mogle suprotstaviti, bezglavo pobjegose iz naselja. Mladic ih je u stopu pratio i sprecavao da pakoste postenim ljudima. Godinama je potucao od mjesta do mjesta stiteci slabe i nemocne.
Slavljen kao junak, nedugo po povratku u rodno naselje umire i zajedno sa zavjetnim macem biva pokopan u grobnicu male bazilike u Dabravinama.